Evo me u Travoltinom

Mnogo se stvari izdogadjalo od posljednjeg posta.

• dobio otkaz u Hologramu
• našao posao u novoj firmi Sizis
• položio vozački s puno muke
• bio na moru s Matijom

Tu su samo nabacane natuknice kako bi premostio rupu nevođenja dnevnika koja mi se dogodila. Pitam se koliko mogu u svemu biti iskren. Moje utočište misli je javno a kao takvo zahtjeva minimum autocenzure, odnosno obzira prema ljudima koje volim a koji bi mogli ovo jednom pročitati. Mislim tu prije svega na moju dragu Barbaru koja je nedavno bila žrtva moje sanjarske uobrazije, ticala se naklonosti prema jednoj ženi koja mi u životu nije bila potrebna kako sam si to umislio. Stvar je taštine, bog zna da sam tašt užasno, uvredljiv i sanjar. Ponekad za sebe mislim da sam uzvišeno stvorenje koje zaslužuje više ali osnova za to ne postoji. Skužio sam na moru s Matijom između ostalog kako teško da ima uzvišenijeg cilja i ispunjenije svrhe nego li malom životu pružiti ruku i ponuditi oslonac. Tako gledanje nudi veliko bogatstvo. No još sam prokleto sklon maštanju a to se upravo na Silbi vidjelo.
Dakle,
privukla me jedna cura, ne porićem, ali nikakve primisli da bi bilo nešto s moje strane nije bilo. Možda, ali zakopano u dubokoj podsvjesti, naime, nakon kratkog susreta u poluilegalnoj kafani/fastu gdje sam se zaustavio s Matijom kako bi on malo prevrtao kamenčiće a ja popio čašu mineralne ulgedao sam je na kratko za jednim stolom kako mi se smješi. Pretpostavljam da je imala nježne primisli na temu ah vidi tata sa sinom, kako slatko, bla bla… Te noći sam s užasom ustanovio da mi se više nego jednom pojavila u snu… Kako, zašto? Pitao sam se ali ne nađoh odgovora.
Dani na Silbi prošli su uglavnom u čitanju. Prvo sam pročitao neki bestseler pod nazivom “Parfem vječnosti”, smeće od literature koje je prošlo kao da sam odgledao jednu epizodu serije iz repertoara RTL televizije kakve znam gledati noću u išćekivanju nekog filma ili naprosto iz potrebe da me nešto uspava. Bilo je nešto zanimljivih mjesta ali opći dojam je poprilično jadno štivo. Nakon toga uhvatio sam se teškog romana iz devetnaestog stoljeća, Stendhal ili tako nešto, ime je “Crveno crno”. Također, ne baš sjajno štivo ali ipak ima onu romanesknu tankoćutnost kojoj se Kundera tako divi u svojim Neispunjenim oporukama. Na par mjesta roman jasno opisuje emotivna stanja kakva su imali mladi u devetnaestom stoljeću. Sama fabula je dosta šuplja, ali ima mjesta koja su vrlo dobro opisana, mada ne sumnjam pretjerano izromansirana pišćevim uglom gledanja. Danas bi tako što preraslo u skupocjenu sapunicu i takoreći imao sam prilike vidjeti skupe sapunice koje bi da nisam malo nagledaniji u pogledu filmova i opterečen silnim planovima i maštom rado i sam pogledao. Ovako mi ostaje sjajni Kubruickov “Bary Lyndon” koji je kamerom i glazbom uspio savršeno dočarati suštinu 19 stoljeća. Nalazim divne podudarnosti između tog filma i “Crveno crno” tako da se u meni rodila želja za još kojim romanom iz tog stoljeća, možda baš Bary Lyndon. Baš ću pogledati da li postoji na guttenberg galaxy…
Eto toliko za sada, nadam se još pisanja koje me veseli, a Barbara, ako ovo čitaš, nemoj mi zamjeriti ako tu i tamo spomenem neku djevojku, ta muško sam i normalno je da mašta proradi. Ali me ti izleti, u to sam potpuno siguran, samo podsjete da je prava ljubav upravo kod nas u travoltinom.