Jućer me uhvatilo totalno malodušje. Barbare gotovo nikad nema doma, a kad dođe, priča se uglavnom o poslu. Imam osjećaj da smo Matija i ja potisnuti u treći plan. U prvom je posao, u drugom kako ga zadržati. Mislim da sam i ja takav, barem bio, samo ne kužim. Sad kako sam s Matijom preko 10 dana aktivan počeo sam kužiti neke Barbarine probleme oko osjećaja zarobljenosti o kojem mi je pričala. Iako brijem kako bi se sve to dalo isfurati, na neku foru brinuti sa za klinca je ipak teret, emotivni, psihićki. Doduše slatki teret ali ipak teret. Ne sviđa mi se što moram raditi, praktički ponižavati se za bijednih 5000 škuda koji uglavnom odu na razne račune i sitne strasti poput povremenog odlaska na piće ili hranu u nekom jeftinom restoranu. Sve se vrti oko para al barem da su krupne pare u igri, ne bi čovjek ništa rekao. Ne bi se bunio da moram toliko raditi a svaki mjesec stiže 20 ili 30 tisuća na račun. No svo to ponižavanje za jedva platit račune, to se nisam ni u snu nadao. Ma nisam se ništa nadao, nisam mislio. Jućer prije spavanja me uhvatilo malodušje. Razmišljao sam kako bi divno bilo živjeti od rente, da je to jedina zarada dostojna pristojnog čovjeka. Sjetio sam se kako su nekad postojale mecene umjetnosti. Zašto to nema danas? Evo ti para, a ti stvaraj, snimaj, piši, slikaj ili samo razmišljaj, ali, evo ti para. Kolko hoćeš. I super. Radio bi, naravno, ali stvari koje su potrebne ljudskom duhu i ne bi trošio energiju na sve oblike iznuđivanja. Iznuđivanje je dodatno strašno jer smo osim iznuđivani i sami prisiljeni da iznuđujemo i tako smo zauvijek zarobljeni u čarobnom prstenu potrošačkog društva. Da me raduje što ovdje nije kao u Libanonu? Pa nisam tako nisko pao da se naslađujem na tuđoj nesreći, to me duboko potresa i veća bi mi bila duševna satisfakcija da sam tamo s njima. I taman sam bio na rubu totalnog malodušnog nesretnog tonjenja u san kad sam se sjetio:
Video fanzin!
Potakao me razgovor o tome jućer s Ivorom, sjedili smo i pazili dicu koja su bila prilično divlja. u silnom traženju forme izražavanja sjetio sam se kako bi se mogao štampati video fanzin pod nazivom Variete radikale. Odmah sam se sjetio svih frikova koji se bave videom a ja ih znam, Marko, Skamfak, Zima, u ostalom, ja, Ivor, pa zašto ne, Sanjin, Tanja Golić, Una, Mladen, Ivona… ima toga. I Matiju bi se dalo nagovoriti da se aktivno uključi u to, Steinfla, Armanini a bogami i Sven sa prilozima iz New Yorka. Josip iz Barcelone, Sarajeva. Semra. Ma pun kurac toga. Možemo sami montirati a mogu i oni sami montirati, napravi se meni, uvodni komentari poput najava za vijesti, neke otkačene treš animacije i vozi. ines Pletikos će sigurno odljepiti na ideju. Idemo, VARIETE RADIKALE lives again!!!!
Mnogo se stvari izdogadjalo od posljednjeg posta.
- dobio otkaz u Hologramu
- našao posao u novoj firmi Sizis
- položio vozački s puno muke
- bio na moru s Matijom
Tu su samo nabacane natuknice kako bi premostio rupu nevođenja dnevnika koja mi se dogodila. Pitam se koliko mogu u svemu biti iskren. Moje utočište misli je javno a kao takvo zahtjeva minimum autocenzure, odnosno obzira prema ljudima koje volim a koji bi mogli ovo jednom pročitati. Mislim tu prije svega na moju dragu Barbaru koja je nedavno bila žrtva moje sanjarske uobrazije, ticala se naklonosti prema jednoj ženi koja mi u životu nije bila potrebna kako sam si to umislio. Stvar je taštine, bog zna da sam tašt užasno, uvredljiv i sanjar. Ponekad za sebe mislim da sam uzvišeno stvorenje koje zaslužuje više ali osnova za to ne postoji. Skužio sam na moru s Matijom između ostalog kako teško da ima uzvišenijeg cilja i ispunjenije svrhe nego li malom životu pružiti ruku i ponuditi oslonac. Tako gledanje nudi veliko bogatstvo. No još sam prokleto sklon maštanju a to se upravo na Silbi vidjelo.
Dakle,
privukla me jedna cura, ne porićem, ali nikakve primisli da bi bilo nešto s moje strane nije bilo. Možda, ali zakopano u dubokoj podsvjesti, naime, nakon kratkog susreta u poluilegalnoj kafani/fastu gdje sam se zaustavio s Matijom kako bi on malo prevrtao kamenčiće a ja popio čašu mineralne ulgedao sam je na kratko za jednim stolom kako mi se smješi. Pretpostavljam da je imala nježne primisli na temu ah vidi tata sa sinom, kako slatko, bla bla… Te noći sam s užasom ustanovio da mi se više nego jednom pojavila u snu… Kako, zašto? Pitao sam se ali ne nađoh odgovora.
Dani na Silbi prošli su uglavnom u čitanju. Prvo sam pročitao neki bestseler pod nazivom “Parfem vječnosti”, smeće od literature koje je prošlo kao da sam odgledao jednu epizodu serije iz repertoara RTL televizije kakve znam gledati noću u išćekivanju nekog filma ili naprosto iz potrebe da me nešto uspava. Bilo je nešto zanimljivih mjesta ali opći dojam je poprilično jadno štivo. Nakon toga uhvatio sam se teškog romana iz devetnaestog stoljeća, Stendhal ili tako nešto, ime je “Crveno crno”. Također, ne baš sjajno štivo ali ipak ima onu romanesknu tankoćutnost kojoj se Kundera tako divi u svojim Neispunjenim oporukama. Na par mjesta roman jasno opisuje emotivna stanja kakva su imali mladi u devetnaestom stoljeću. Sama fabula je dosta šuplja, ali ima mjesta koja su vrlo dobro opisana, mada ne sumnjam pretjerano izromansirana pišćevim uglom gledanja. Danas bi tako što preraslo u skupocjenu sapunicu i takoreći imao sam prilike vidjeti skupe sapunice koje bi da nisam malo nagledaniji u pogledu filmova i opterečen silnim planovima i maštom rado i sam pogledao. Ovako mi ostaje sjajni Kubruickov “Bary Lyndon” koji je kamerom i glazbom uspio savršeno dočarati suštinu 19 stoljeća. Nalazim divne podudarnosti između tog filma i “Crveno crno” tako da se u meni rodila želja za još kojim romanom iz tog stoljeća, možda baš Bary Lyndon. Baš ću pogledati da li postoji na guttenberg galaxy…
Eto toliko za sada, nadam se još pisanja koje me veseli, a Barbara, ako ovo čitaš, nemoj mi zamjeriti ako tu i tamo spomenem neku djevojku, ta muško sam i normalno je da mašta proradi. Ali me ti izleti, u to sam potpuno siguran, samo podsjete da je prava ljubav upravo kod nas u travoltinom.
