Zbeeeng!
Tako se glasaju Macintoshi kad se pale i to me je oduvijek ispunjavalo mješavinom strahopoštovanja i užasa, jutro na klasi gospodina Tišljara, ulazimo i palimo mekove, Zbeeeeeng! Takav isti zvuk dočekuje me sada u Sizisu, popalim sve kompjutere, odem pravit kafu pa malo prosurfam onako, reda radi i bacim se na posao. Iako danas nije tako, malo sam razmišljao i s obzirom da je ovo vođenje dnevnika gotovo jedina aktivnost kojom se bavim mimo posla, Matije, Barbi i kuće počinje me to pomalo zabrinjavati. Toliko toga bi htio a vremena je malo pa se konačno prepustim kolotečini svakodnevnice, riješavanju onih najhitnijih problema a hrpa toga ostaje neostvarena. Jućer sam počeo nešto što sam davno trebao, arhivirati svoje hard diskove doma. Skinuo sam neki program, CD bank i ispržio odma 4 DVD-a. Koliko je to sigurno, nemam pojma, al budimo iskreni, boli me kurac. Doživio sam već da mi nestane pola harda i što onda, bože moj. Ne treba se vezivati za stvari, pogotovo ne digitalne.
Dok sam tako pržio pržio moja je draga, koja paranoično misli jer se već jednom opekla kako ne pržim već se dopisujem s nekom klinkušom, otišla na spavanje, a na koncu nije skoro uopće spavala jerbo je jela nekakve grozne kobasice koje su, narafski, krulile i muku mučile. Čitao sam što je novo na www. I naišao na zanimljive Svenove linkove o web2.0 i o tome što je to u stvari. O’Reilly daje zgodnu definiciju koja je kako sam ja shvatio još uvijek vrlo otvorena, al ponosam sam što sam na neki način sudjelovao u počecima web2 preko pmwikija na jedinstvu oko Fakija i slično.
Sad, o daljnim planovima se ne govori, oni se provode, zar ne? Ne kad sam ja u pitanju. Problem je u tome što planova imam previše i uvijek o njima govorim, a otprilike ih trećinu ostvarim što je već mnogo i previše za jednog čovjeka. Pogotovo ako se uzme u obzir da se ti planovi imaju ostvariti između već navedene tetralogije, posao, žena, dijete, stan, ne nužno tim redom. Naravno, stan uvijek pati, s obzirom da sam cijepljen protiv materijalizma na moju ponekad štetu pa se to ’stan’ svodi na to da me ponekad Barbi uspije prisiliti na pranje suđa, usisavanje, brisanje poda, skupljanje veša, a i to isuviše rijetko. Lijepo je rekla kako bi me trebalo jedno vrijeme pustiti da živim sam pa bi došao redu, al nešto mislim kako bi to u mom slučaju s teškom dijagnozom rastresenosti potrajalo godinama, možda i desetljećima.
Dakle redom, čeka me:
- plaćanje nesređenih računa kod tonskog studija
- printanje u ful koloru mateerijala iz Ljubavnog puta kako bi se članovi komisije grada Zagreba eventualno odlučili za mene
- organiziranje probe Cyborg Tesle (ne bi li to mogao nekog drugog zadužiti? Recimo Luku? Pa vrijeme je da i on malo pokaže poduzetničkog duha:))
Uho mi je začepljeno. Lijevo. Ne čujem n a njega dobro već danima. Kažu mi da ću morati ići na neko otčepljivanje kod otorinolaringoloringokakoono prrr… i onda će se čuti POP! i ja ću čuti ko šišmiš. Ma bolje. Pričao mi je Faruk (Šehić, od Mire dragi…) kako je jednom bio i da je nakon toga čuo stvari koje vjerojetno godinama, ma deset godina uopće nije primjećivao. Zainteresiralo me, moram probati.
Još je jedna novost. Starog će mi najvkerojatnije deložirati iz stana. Odlučio sam pomoći manijačnom depresivcu, ovo će zvučati okrutno, al nije, naprosto je nemilosrdno, tako da sam sebe ne zajebem, odn, da eventualno imam neke k0risti. Nešto mi smrdi da će on opet sve zakomplicirati i da će još jednom zasrati. Al, neka, probat ću, u glavnom. Plan je da se njemu kupi garsonijera, uredna, čista, s novim namještajem a u onaj stan na Montezaru da se uloži, recimo, 40, 50 tisuća eura koje mi je Krešo obećao nabaviti. Nakon toga stanu se, diže vrijednost i prodajem ga a zaradu dijelim s nasljednicima, s Ivorom, Stricom Borisom i nećakom Gogijem. Ionako nam treba para, za ovaj ovdje stan. Danas sam se trebao naći s Krešom da ugovorimo detalje al je zaglavilo u prometu pa sam odlučio odgoditi za sutra, preksutra. Toliko za sada, devet je sati pa idem vidjeti što me eventualno čeka za raditi.
