Ko jebe Buldožer…:)

“A tramvaj? Što je tramvaj? Tramvaaaaaj…” urlali smo Ivor i ja ultraemotivno na noćašnjem koncertu dok je ostatak publike navijao “ko jebe buldožer!”. Boris Bele nije doduše mogao pokriti sve naše želje, pogotovo omiljene stvari “Život to je feferon” koju su odsvirali negdje 40%, niti je pomoćni pjevač obućen u kineza nadomjestio Marka Brecelja o kojem Belle kaže “Ovu stvar nismo svirali nekih 28 godina, otkako nas je napistio prvi pjevač (koji nema ime i prezime?)” a riječ je o “Jedeš moju majku”, kako se ono zvala ta stvar. Vidjeti Buldožere uživo svakako je neopisiv doživljaj. Niti u jednom trenu nisam imao osjećaj da se dosađujem, malo bi s Ivorom ili Lasketom izmjenio koji osmjeh ili mig kad bi primjetili nešto što nas je posebno ushitilo.

Neki briljantni trenuci: Smrt Morisona Jimma, Jedeš moju majku, Novo vrijeme, Blues Gnjus, Blu je boja

Bili su to oni stari Buldožeri, vidljivo stari, posebno basista koji bi mogao već biti deda, al je iz zvučnika prašila takva distorzija i savršen ritam da bi neki slušaoc sa strane pomislio da se radi o dečkima oko 20-30 godina. Stvarno praše. No osim što iz muzičkog ugla dugo nisam čuo tako savršen koncert, bilo je, naravno, sumnjivih momenata, poput poprilično nemaštovitog scenskog nastupa (osim svjetla, ko Flojdi, reklo bi se) oni samo stoje u formaciji, eventuallno malo rad kukova i ramena, te gore spomenuti kinez koji je više izgledao kao da se gubi na prevelikoj pozornici nego li da zna što radi. Nameće se zaključak kako je veliki dio njihovog ludila po ćemu su oni jedinstveni zaslužan upravo Brecelj, koji je kao nacereni duh lebdio iznad ostarjelih rokera, i sve si mislim kad bi razbarušeni Marko stao među njih dobio bi se onaj magični oksimoronski efekt koji tjera srce da divlja a oči da plaču pred naletom iskrene sreće. (začinjeno smradom spaljene kose za koju Ivor kaže da smrdi odrvatno, kako se sjeća jednog davnog nastupa iz MKC-a)
Ono što sam postao svjestan je da su me kao i mnoge ljude koje volim Buldožeri obilježili i postali neraskidiv dio mojeg identiteta, još od rane mladosti, što nije čudno s obzirom da njihov prvi album nosi moju godino rođenja na svojoj naslovnici a na ovim prostorima taj je album još uvijek neprevaziđen.