Oglašavanje o o o oglašavanje?

Znate li da je direktor McCann Ericsona Srbija niko drugi nego legendarni Srđan Šaper?
Ma kome se ja to opravdavam nego samom sebi u trenutku neuspjeha u veeelikoooj firmi za oglašavanje u koju sam se pokušao prošlih tjedana ubaciti kao art direktor?
Ovdje je došlo zimovito razdoblje, ono poprilično zima. Kako nemam vremena za strukturiranje, nabacivat ću malo, onako, kako mi padne napamet. Dakle Kiki i Iva su se okućili, bili smo tamo, lijep kraj, kuća u rasulu al ima puno pozitivne energije, želje da se stvari pokrenu negdje na proljeće kad bi oni i uselili. Kiki nam je pokazao sobu za sviranje, šteta što mi Barbi nije dala da kupim fotoaparat na akciji za sitno, cannon slr, za 6 soma i nešto kuna, sad bi na blogu osvanule slikice na moju i vjerojatno Svenovu radost. Uglavnom, soba za sviranje misli postati jedna izdvojena kućica u čijem je nastavku i trim, jerbo se naši golupčići bave i gimnastikom/akrobejšnnn.
Da se sjetim, što je ono bilo zadnji put kad sam pisao, samo da pogledam… aa, 16. listopada, davno. Dakle, u međuvremenu sam bio vikend po vikend na Festo, Opatija, Pula (Rovinjsko selo), Konjuh planina, riskirao brak nekoliko puta zbog testiranja Barbarinih živaca kad ona ne kuži da su izlasci/druženje/zajebamcija moja esencijalna potreba kao što ona mora jesti, srati i tu i tamo kupiti si čižme (kako kaže Matija - po medulinski) pa onda par pokušaja obiteljskih vikenda po Zagrebu, već spomenuto okupljanje u Gornjem Trpucu (Trpuci Records(R)). Vidim, bit će ovo poveći post dok o svemu nešto kratko napišem. Bit ću vrlo kratak. Dakle

Festo

Festival u Opatiji posvećen oglašavanju. Kako neki od vas ovdje možda znaju, oglašavanje je moja davna želja, bilo je nekih pokušaja da preko K.I.T. a nešto radim, kasnije je to preuzeo kolega redatelj kojeg neću ovdje imenovati, Barbara kaže da dobro izgleda pa neka ga :), onda sam tim istim klijentima uspio prodati tv oglas za neki događaj koji se vrtio na televiziji i stvorio fin osjećaj u želucu, al je izazvao blagu jezu u fazi pokušaja naplate istog. Dakle, oglašavanje već duže predstavlja moju tajnu želju, strast, preokupaciju, kako bilo. Dogodilo se da je zlatna vila u liku direktorice Sizisa mahnula štapićem i platila put u Opatiju, kotizaciju i sve ostalo da bi ja otišao na Festo, i to je bio konačan začin u mojoj bespovratnoj kontaminaciji oglašavanjem.
Sam festival je poprilično pretenciozan, sastoji se od niza predavanja konferencijskog tipa koji su popraćeni klasičnim business style prezentacijama u Power Pointu s hrpom grafova i nekim glupim pošalicama. Kako sam bio pokisao većinu vremena u promočenim cipelama, koje su estetski sasvim u redu mada potpuno neupotrebljivima za kišu, neka važna predavanja sam propustio al nebitno jer je sve bilo dostupno na stickovima koje smo dobili kao poklon od jednog od sponzora. Na izlasku prema ručku sreo sam dragog kolegu i nekadašnjeg druga iz vremena Varietea, Opatijca koji se bavi oglašavanjem. Samo mi je stisnuo ruku i pokazao obrvama pogled “Što ti radiš ovdje?”. Nakon ručka sam doživio ugodno iznenađenje, naime, moja davna drugarica o kojoj sam samo usput čuo da živi negdje u Nizozemskoj bila je na govornici i govorila neke prekrasne stvari koje su se ticale opstanka ljudske rase na Zemlji. Poslije smo susret zalili vinom (ona) i pivom (ja). Iako imam preko trideset osjećao sam se ponovno kao klinac iz petog osnovne koji je gleda dok prima zlatno pero u Osnovnoj školi “Tone Peruško” koju smo zajedno pohađali. Još uvijek isti šarm, zagonetan osmjeh i velike bistre plave oči koje te pažljivo slušaju. Dogovorili smo se da druženje nastavimo kasnije u Hemigway baru Opatija(koji je dobio ime po piscu Hamingwayu al valjda to e služi da bi zajebali autorska prava:)) Došao sam oko po jedanaest i već je bila hrpa ljudi nabrijanih i pripitih. Neki infantilni kreativci iz jedne agencije bili su naoružani prebizarnim igračkama u obliku nekih naučnofantastičnih pucaljki koje su izbacivale dim i tlakom zraka uzurpirale prisutne. Iako je to zapravo u jednom momentu ispalo simpatično, pogotovo kad je jedan blesavi Art direktor to koristio za flert. Tamo sam brzo upao u neku ludu žurku, plesalo se sve do zore i bilo je poprilično veselo, dobar DJ se brinuo za atmosferu a razulareni kreativci raznih agencija su se trgali oko šanka i kupovali piče za lažne novčanice koje smo svi dobili u nekim kovertama. (Iako sam čuo da su direktori dobili po 500 i više kuna)
Uglavnom, drugi dan je postalo malo bistrije da se želim baviti oglašavanjem, čak sam razvio koncept neprofitne oglašavačke agencije, gnjavio Koromana i Zenivu da se očituju o tom projektu i tako to. Dobio sam mig da jedna agencija uskoro namjerava tražiti art direktora, pa me to zaitrigiralo, odlučio se javiti.
Dolaskom u Zagreb sam počeo hitno raditi na portfoliu, pažljivo, da se ne skuži i poslao ga agenciji. (Pomogla je Mirna al je zaključak i bez nje bio vrlo jasan, Aj sak!)

Pula

Sljedeći vikend je protekao u odlasku u Pulu, obiteljski onako avtom. Glavna je namjera bila posjetiti starog koji je opet upao u koleričku fazu i gnjavi cijeli grad sa svojim megalomanskim projektima, a ja molim boga da me ne spominje previše i tako mi stvara negativnu reputaciju u ionako previše za moj ukus zatucanoj pulskoj sredini. Onako, ko za inat, upravo je taj vikend bilo službeno otvaranje agrarne kolonije u Rpvinjskemu selu, naši drugovi predvođeni Mirotom, Omarom, Antunom pustili su u pogon svoju permakulturnu tvornicu hrane usred nekakve šume. Fešta je bila s DJjem, Omar s pola prsta je trošio gitaru, a mi ostali smo se družili i zabavljali, pijani, ludi. Mene je svakomalo Slavomira davila s rakijom (Pariđi, haj, sviraj - mrzim to, osjećam se ko paradni konj u cirkusu)
Barbi i ja smo se žestoko klali nekoliko puta, ne razumijem tu ulogu žene žrtve ucijenjene od vlastitog djeteta i mene tobože neodgovornog kretena nesposobnog za obitelj. Vječita rasprava, nikad kraja. Jednom ću samo popizditi i zatvoriti se u svoj svijet i ušutiti zauvijek.
U Zagrebu sam izdržao čitavih 5 dana pa je došla…

Konjuh planina

Sestra Semra od Gradačca je odlučila pozvati braću i sestre iz Rainbow obitelji da sjednu i vjećaju na temu lokacije europskog Rainbow okupljanja u kolovozu koje se ima dogoditi u Bosni. Luka i ja smo krenuli njegovim grande puntom, putem svratili do Barbarinih, pa ujutro nastavili preko granice u lijepu Bosnu. Do Kladnja je bilo relativno sve jasno, usput smo doručkovali čevape, a onda smo se počeli lagano guboti. Gubili bi se do noći da nam u auto nije ušao lokalni neimar koji je točno znao gdje idemo, dapaće, ispostavilo se čak da je dotičnu kuću u kojoj ćemo prenoćiti sam izgradio. Putem smo se sudarili s nekim smotanim bosancem u razvaljenom opelu. Luka je morao strugati stijenu desnim bokom auta da bi izbjegao neizbježno, udarac u lijevi prednji žmigavac i ulubljeni branik. No svje je dobro prošlo, za sad, još uvijek se čeka hoće li kasko prihvatiti priču kako nije bilo signala za dozivanje policije.
Kod Semrite je bilo super, skromna kuća od siporeksa, mi ko mali mačići oko peči, kuliramo i pijuckamo pivo. Pridružila nam se Semrina jaranka Sofie koja je originalno iz Pariza la živi već godinama u Beogradu, a negdje oko 11 navečer stgo je i kum Jozo sa svojom karinjo Laurom i poprilično smo se rasturili s ogromnim količinama duvanja, rakije i svirke. Luka se srušio u nesvijest, previše vožnje, duvanja, planinskog zraka :)

Agencija

E pa po Zagrebu nakon toga osim čestih susreta s Josipom i standardnog kruženja na nivou posao, pa po Matiju, pa kuća i opet isto dogodila se samo jedna prijelomna stvar. Naime, bol u leđima koju sam spominjao ne belom svetu kulminirala je i ja sam od acounta tražio da ne dođem u petak na posao. I tako, došo petak, ja se previjam, ruka mi se koči i noga isto, i telefonski poziv, nepoznat broj. S druge strane engleski, muški bariton, hoće da se nađemo. Ono, portfolio nije nešto al mu izgledam zanimljivo, pa zašto se ne bi našli i tako. Protumačio sam to kao prst sudbine, i odmah se išao naći s čovjekom u agenciju. Razgovor je bio poprilično ugodan, zanimljiv. Ponovio mi je još jednom kako nije impresioniran s portfoliom, al haj da vidimo, evo ti brif, pa ti vidi što bi napravio. Počela je vikend agonija mene kako smišljam nekoliko reklamnih kampanja za Višnjansku zvjezdarnicu (koje li ironije) pa sam ga nazvao odmah u ponedjeljak i ponudio da se nađemo. Sastanak se dogodio u utorak. Neke su mu se ideje vrlo svidile, poslije sam dobio fidbek od druga zaposlenog tamo da je bio pod dobrim dojmom, al zapravo, za ljudima mog tipa, dakle kreativcima, trenutno nema potrebe u agenciji, oni su tražili šljakera koji može odmah početi raditi od jutra do mraka i ja svojim radovima očito nisam ostavio dojam da sam taj. Tako da ništa od toga, za sada. No ja se nisam obeshrabrio, dapače. Dakle bacio sam se na marljivo kopanje po internetu i naišao na hrpu linkova a poslao sam i mail kreativnom direktoru s molbom za pokoji savjet za karijeru i krenuo u ozbiljnu produkciju. Prvi korak je učenje za što sam nabavio hrpu nagrađenih reklama (Cannes lions, 2001 - 2006, Božiću, od srca ti hvala) koje prema savjetima profesionalaca trebam secirati na način “reverse generation engine”, dakle proniknuti u “brifove”, osnovne ideje i pokušati dokućiti što me to toliko impresioniralo. Drugi je korak osmisliti i do nekog stupnja realizirati virtualne reklamne kampanje za postojeće hrvatske proizvode (brendove) a palo mi je na pamet kako bi bilo zgodno da svoje usluge ponudim džaba Fakiju, Fuč-u, Feral Tribuneu, Frci, festivalu filmskog i video stvaralaštva u Samoboru itd… i računam da bi za godinu dana, a nadam se i prije, mogao imati jeeeebeeeeni portfolio. Ajmo sad prvi korak, a od sutra ću izvještavati o svojim otkrićima.
Pozdrav svim čitateljima/icama.