Bunuel u prašini

Prekučer su nam razrovali cijelo kupatilo. A bogami i vece. Majstor Mujan, mladi neimar s rukama masnim razvalio je pločice, bespotrebni beton i podigao prašinu u cijelom komšiluku. Ja sam nosao vrećice i izazivao smijeh Mujanove žene koja me odmah strpala u Big brother kuću. Vrhunac njenog smijeha izazvao sam priznanjem da se tuširam hladnom vodom i onda je rekla pa ti bi milion odnio :) Sada vec danima sve ima okus i miris na prašinu, budim se s onim dubokim hroptcem pa otvaram oči polako kroz izmaglicu pipam put do papuča dok Barbi po običaju izležava i aj skuhaj kafu izražava. Kafa, zubi u kuhinji i teturanje prema autobusu linija Travoltino-Smežuranac. Poso i tako iz dana u dan.
U glavnom, bilo je tu nekih 20-ak vreća smeća, umro sam načistu i odlučio, nikad više!
Jučer je bilo nešto bolja situacija, naime, izvukao sam se od fizikale. I to pod izgovorom da tobože idem kulturno da se uzdižem, na programu tuškanca neuništivi Bunuel s Andaluzijskim psom, Šimunom iz pustinje i meni najdražom Viridianom. Prelud je taj Bunuel, počinjem sve više cjeniti tu njegovu fazu 60-e. Nevjerojatna je scena u birtiji na kraju Šimuna gdje se gomila izdeformiranih mladih grčevito kreče u ritmu surf rock banda na stageu a… a ne, nesmijem. Otkrivam kraj. Uglavnom, počeo sam danas neki potencijalno zanimljiv tekst o Bunuelu pa se srušio Mac pa ništa od toga, narode. A otkrio sam i kako google chat moze biti vrlo zarazan, ponekad.