Oja noja jooooj!

Opet malo o poslu. Cijeli dan prolazi u nekom povećavanju sličica u Fotošopu, neki ogromni formati za Muzički Biennale Zagreb, govorim o stvarima koje su u nekim varijantama velike po 13m i svaka intervencija uključuje desetominutno snimanje na disk i to je tako prokleto iritantno da ne mogu shvatiti kako su nekad to bez svih ovih Macintosh divota uspjeli izdržavati. Mogu samo pretpostaviti. Vjerojatno je ono što ja sada radim sam radilo nekoliko ljudi, od reprofotografa, do osvjetljivača filma, do slovorezača, a moj posao je bio takoreći gospodski, za crtaćim stolom, sa ravnalima, krivljuljarima precizno iscrtavanje projekta, upisivanja slova, joj, da, lettraset, zaboravio sam, to je bio pain in the ass, popizditis i slično, ma, bolji su kompjuteri. Da nije kompjutera, ja vjerojatno ne bi niti završio u dizajnu. Sjećam se Atarija, kad sam otkrio da tamo postoji neki program za DTP bio sam u 7. nebu. Slagao sam odmah neke svoje novine i zamišljao da sam neki važan urednik Draško Tribunea, smišljao tračeve iz zgrade, škole ili Monte Zara. Lijepo je bilo biti klinac, bez ozbiljnih obaveza, pritiska, sranja i ponekad zavidim Matiji kad ga vidim kako se zaneseno igra, oblači u kostime, koristi rekvizite. (Kao na priloženoj slici)

Što ima, što se događa? Eto, riknuo auto u subotu, Ivor se preselio na Travoltino u petak, zafeštalo se opako sa štok kolom. Prvo fešta. Počela je dosta rano, već u 6, to je otprilike vrijeme kad sam došao u kvart, i odmah smo udrili po duvki, pivama i slično. Ovo je bila jedinstvena prilika, I&I su se riješili djece i morali su prespavati jer već sutradan je predviđeno rušenje u smjeru adaptacije stana. Ivor i Iva su se bome omastili. Dobili su veći stan od nas za malo veće pare, u stan je uloženo u drvenariju i neke sitnice koje mi tek moramo ugraditi i financijski se upropastiti zauvijek. Njima to financira Ivin stari, a nama je financirao nitko, odnosno, pomogla je moja mama s lovom koju je isto tako dala i Ivoru za auto, a nama je dala za centralno i tako to. U svakom slučaju mi smo u odnosu na njih pušiona. Al ja sam za razliku od Barbi odlučio da se time ne opterećujem. I odlučio sam zafeštati i biti sretan što mi je burke u komšiluku. Fešta je potrajala do 5 ujutro, ja sam u međuvremenu bio doma, pa došli Igor i Sadžbajn, zarakijalo, pa onda opet kod Ivora, zaštokolilo. I nevjerojatno, al uzeo sam u nekom trenu gitaru, samoinicijativno, i zasvirao. Drugo jutro, auuuuffff, glava, mamaaaaa! Jedva sam se digao oko pola jedan, nakon što me Barbi ujutro ispičkarala, u zadnje vrijeme to stalno radi, i pridružio se njima na Jarunu. Auto je vozio. Tamo smo se nešto motali, naguravali, smješkali mojoj staroj. Neven i Tiki bili su u još gorem stanju od mene, njih su Matijevići naprosto ujutro istresli na ulicu jer radnici dolaze i to, jelte. Krenusmo na ponikve na ručak. Auto je vozio. Usporavamo kako dolazimo na sve veću visinu. Mislim, normalno. Gazim po gasu. Shvaćam da treća više ne vuče. Prelazim u drugu. Ne vuče ni ona. Prva? Jedva nekako dođoh do djela gdje ga mogu kao parkirati. Auto nije vozio. Gazim po gasu, ništa, smrad plastike, fuj. Barbi paničari, klasika. Parkiram auto nekako na rikverc, ma ne ide ni rikverc, al nekako motam, koristim gravitaciju, pa bum u grmlje. Al njuška još viri. Šta ćemo? Aj guraj, a ko će Matiju? Nek se pazi, ta nije idiot. Matija, nemoj na cestu. Štima? Nda, čuje se iza dude. Neki biciklisti, ajmo sad, hooooruk, hooooooruk evoga! Imaš ti svoj mobitel? Nemam. Moj je zablokiran. Šta ćemo sad? Kurac ćemo. Eto tako.

U nekom momentu ipak dolazi poznati golf našeg dragog Galinac/Grbac para. Idemo na jelo, super nam je, mamuramo, jedemo kiseli kupus, krmetinu, pušimo, prduckamo, zajebavamo se. Odvajamo se, Zenšloseri voze Barbi i Mateka, a mi mamurni mačići na šlepanje ranjenog Punta. Sjeo sam u auto, izgurali me dio i onda slobodnim padom do Gajnica. Bilo je super. Al onda su počela sranja. Prvo smo mozgali gdje ćemo spojiti aute, onda slijedi scena guranja preko poprilično zajebanog raskršća gdje umjesto da te uviđavno sačekaju trube i mašu šakom i obilaze. Ležero kao da smo to radili već tristo puta odmotavamo kabel, kuka na golfa i onda, šta? Nema kuke. Kako nema kuke? Neven gura prst u neku rupicu do branika, ništa, samo ova rupa. Moramo nazvati nekoga, Tiki imaš mobitel? Da, ali prazan je. Moj je zablokiran. Ti Neno? Nemam. Kurac ćemo! Eto tako. Konačno nalazimo nekog dragog čovjeka koji je doduše izgledao malo nenormalno, sav znojav u kosi a na bradi mu je visila bijela žvala, tako da je djelovao groteskno, spoj potpune raskalašenosti i mirne pristojne spike. Ponudio je da s njegovog mobitela nazovem HAK e pa da bi saznali kako šlepanje nije moguće ukoliko pored vozila ne stoji vlasnik, a u ovom slučaju to je Barbara koja je, pogađate, već bila doma. Ništa, nerado ostavljam svojeg bordo mezimca i u do Travoltinog gdje okrećem neke brojeve telefona. Prvi na pameti je bio naravno Luka, također ponosni vlasnik punta koji nam je otkrio da kuka postoji, al ona se šarafi u tu rupu. Ima on kuku, donijet će. Nakon čekanja odosmo mi po auto. Kako je Luka profesionalni vozač, prepustim ja njemu auto. Vozimo se 10 metara, kuka ispada iz Punta. Tragikomična scena Tiki kako izlazi iz auta, diže kuku s poda, a Neno stane na gas od golfa (nisam siguran je li namjerno ili slučajno), pa Tiki trči držeći kuku i sajlu po cesti za golfom i urla, eeeej, eeeej! Kusturica i Monthy Python.

Uglavnom, auto je sad doma, a ja moram da radim, pa dosta više pizdarija. Danas sam naumio pogledati Ljepoticu dana od Bunuela u Tuškancu, (što je upravo propalo jerbo se Barbi smrzla pa rađe hoće na drogu i crnjake kod Mire) Matek otišao s bakom Jacom za Slavoniju na tjedan dana. Al će se napokisnut, krenulo je neko vlažno memlavo vrijeme, sad sam bio na deset minuta vani i hlaće već mokre, kišo, kišo, te nabijem! Oj! Još samo majicu za Frku da riješim, zapržim kolegici cd da se ikde sutra ujutro peglati ss klijentima pa odo i ja kod… Mire? Ili na kurve? Išao bi, da imam s kime, ne da mi se sam, nekako. Bit će Mira, ipak. Josipeeee? Spašavaj!