Dakle, ukoliko ste već naišli na moj blog, bilo bi lijepo da se predstavite, ostavite komentar i očitujete se kako vam se sviđa to što radim ovdje, isto kao kad dođeš kod nekog u kuću, ono fino, pozdraviš se, netko se izuje, pa moj naklon, i vama, i vama, pa cmok cmok, de si dragi de si draga, pa šta ima, i to. To se radi tako da se stisne tu dole neka tipka, nemam pojma, malo mi je još to s novim blogom konfuzno, trebat ću se malo dublje pozabaviti s tim. Pričao mi Šloser kako je njegov CMS puno jednostavniji od wordpressa, a kako sam sad ponosan vlasnik servera, e pa da vidimo i to. Ako ništa drugo, kad plaćaš uslugu, to te barem natjera da je stalno i koristiš. Pa šta će meni, ljudi, blog? Pa nisam ja pisac da bi se obogatio, i dapače, mislim da sam poprilično nepismen (ajmo sad svi: Ma niiiisiiii) a hoću sve zbrdazdola, onako kako mi padne na pamet, ola ljudi, pa to ni Joyce nije mogao.
Samo malo, sad ću o rainbowu, al moram još ovo. Primjetio sam kako mi nedostaje strpljenja za čitanje. Uvijek nekako prirodno težim nekoj drugoj zanimaciji. Shvatio sam kako, ako se želim baviti pisanjem, a želim, pa makar iz gušta, valja puno toga i pročitati. Ali kada, što? Pa toliko toga je napisano, al ne leži mi sve jednako dobro. Evo, nedavno sam završio Bunuela i moram priznati da me stari Argonac oduševio. To djelo puno je tolike iskrene topiline, vrhunskog lucidnog intelekta kakav se rijetko sreće. Iako nisam fanatičan obožavatelj njegovih filmova, to mjesto još uvijek pripada Kubricku, ne, Felliniju, ma ne, Eisensteinu, ovaj pardon, Hitchckocku(???) on me kao čovjek oduševio. Spremam se pogledati ponovo to ludilo, mora da sam bio sljep dok sam gledao u mali televizor u razredu dok je Knezica pažljivo birala neki od Bunuelovih uradaka. Evo doma na polici već mjesecima stoji Sin od Nikolaidisa, krenem ga čitati već drugi put i neće pa neće. Nikako da se pomaknem, al nema razloga za to, odlično je napisano, možda da je malo više zajebancije, al to je stvar ukusa, je li, al upet ono kao kad ne možeš da se posereš, htio bi i znaš da će nastupiti gušt kad to govno konaćno pljusne al ne i d e …. ah! Pljus! Tatoooooooo…. Tako ja Nikolaidisa. Al mislim da me ne ograničava šupak već vlastita lijenost. Ili možda taština. Ili oboje ili nijedno. Al tašt sam, to znam, nije da se ponosim. Tako je oduvijek, takav sam se rodio. Ne možeš to postati, takav se rodiš i basta. Netko me sprda i ja odmah udri u crvenilo, svađanje, dokazivanje. Dugo sam zbog toga bio uvjeren da sam se rodio bez centra za humor. Još uvijek to ponekad mislim.
Razlog mojeg večerašnjeg posta sad kad je Barbi već odavno zaspala, a ovdje hauče oluja kroz gusto brezino lišće je moje oduševljenje što su ovi veseli izviđači našli gdje će održati Dugin skup među mojim prijateljima poznat kao rejnbov. To ti je ono kad se svi drže za ruke, ima i golo čeljade, pa se pjeva i podjeli hrana, a onda dok jedeš neki bradonje i super trebice natrčavaju s raznim prijedlozima za popodnevne radionice. Možeš tamo naučiti plest, kuhat, plesat, kapueru, pa čak i guzit, al to nisam probao, ne znam, strah me je. E pa moja braća i sestre s rejnbova su našli mjesto, neko izgleda fino. Dobio sam kartu od nekog ćelavog Emira koji se slikao s klincem na ramenima i ima neku furmu Green tour, ma zvuči super. Danas sam se čuo s njima, za sad mjesto nije sto posto, al velike su šanse. Za sada ću reći da je negdje kod Bihaća, pa sad se vi mislite (a i Bosanska Krupa nije daleko, što će znati cijeniti neki koji ovdje navraćaju, haj Miro…:)). E konaćno ću vidjeti Bihać, domovinu druga Baleta koji me s tolikim pjesmama uveseljavao. Kad bi mogli njega nekako doćerat do rainbowa i Jakulin i Nuru. I Panglača. Ma sve. Nevjerojatna euforija me obuzela kad sam na telefon dobio dva izviđača koji su taman kretali sređivati mjesto, tabat parking, skupljati alat, i ostalo. Veselim se ponovnom susretu s brojnom europskom familijom, veselim raspjevanim Francuzima, Talijanima, nabrijanim Njemcima, ludim Slavenima iz svih krajeva, Hare Krishna kolačićima poslije food circlea, pićićima s dređama (polu)golima nasmijanim koje te grle cijelom dužinom tijela i ti osjetiš ljubav i eros kako buja u tebi. Dosta priče, to nije za laprdat, nego otići tamo pa vidjet. Ja sam se čak ove godine zadao, i krenut ću s fotoaparatom, možda i video kamerom u stihijsko bilježenje pa možda od toga nastane izložba. A možda mi se i ne bude dalo, no, svejedno, volio bi to.
