Rainbow skup u Bosni 2007

Jednom mi kum Jozo reče, kako mu je super što nikad ne kukam. Zaprepastilo me to, dapače, uvjeren sam da kukam, vrlo često, o svemu pa opet o ničemu, stalno se vadim, nalazim opravdanje i ako je nema budite uvjereni da ću uvijek smisliti neku komplikaciju. Ovih par dana sam se ozbiljno zabrinuo da ne poludim, iako nije nikakva histerija u pitanju, niti me netko posebno muči, al sam na samom sebi vrlo živo osjetio što je to depresija. Ovo je moj pokušaj da malo približim to s(r)tanje, koliko se sjećam.

Jesam li već pisao o Rainbowu, kako je to super, i kako je ove godine u Bosni i kako se spremamo da idemo, pa evo neke osnovne informacije za sve koji misle ići.

Dakle Rainbow Gathering of the Liveing Light ove je godine blizu hrvatske granice pored malog napuštenog sela blizu Bosanskog Grahova, selo se zove Praodac. Prema njihovim uputama, ide se (sad, smjer iz Hrvatske) iz Bosanskog Grahova (od Knina se ide prema Bosni pa se dođe do Grahova) malo na sjever pa na istok po cesticama kroz Malo Tićevo, Veliko Tićevo, pa još koji desetak km i eto nas u Preodacu.

Detalji o dolasku su već objavljeni na relevantnim listama, ukoliko ste pretendent na Rainbow, ovo vam je dovoljno informacija da nađete isti. Ja sam uvjeren da ću naći bez ikakvog problema, posebno stoga što znam jezik, jasno mi je što je to otprilike i znam što tražim. Ukoliko ima tu koji čitaju a žele ići na rainbow, slobodno mi u komentarima postavite pitanje što je to, kako se dolazi, čemu služi (barem iz mog ugla gledanja) koliko traje, koja su pravila ponašanja i to. Da ne tupim, idem i veselim se. Ali sam ovaj viked ozbiljno u par navrata pomislio da je to propala stvar.

Do danas sam bio u teškoj depresiji. A znam i zašto. Zbog svojeg kretenizma da sijem stvari naokolo. Prvo zajebancija s karticom u Zagrebačkoj Banci koja se još nije riješila, i ja ću morati potpisati da otvaram novi račun i sve to zbog glupe procedure i to sam saznao u subotu što me totalno sjebalo. Druga stvar od koje sam klonuo duhom je bila potencijalno puno ozbiljnija, radi se o prometnoj dozvoli. Dedukcijom sam došao do toga da mora da mi je iskliznula u Limbu večer prije dok sam plaćao piče, jer imam neke glupe široke džepove od hlača, vječiti problem ljeta i nemanja mogućnosti za potrpat hrpu neizbježnih dokumenata igdje i tako sam najvjerojatnije u pijanom bunilu izbacio prometnu jer je drugi dan na stanici nisam našao kod sebe.

Dobiti Limb to je žešća filozofija. Nema ih u imeniku, probao sam s ljudima koji možda znaju, dobio sam mig da Igor ima broj. Probao sam s Igorom, al njemu je brzo crkao mob, vidio sam da me Sadžbajn poslije zvala al na moj vraćeni poziv nisu reagirali. Tako da sam samo trpio i patio. A da toga nisam bio svjestan. Posljedica - akutna depresija. Anksioznost. Ono. A obaveza - masu. Em treba napisati proširenu verziju projekta travoltino, treba dotjerati site Animafest i to onaj za koji sam bio uvjeren da je gotova stvar, da je layout prošao, al kita, nije, pa sam u četvrtak saznao da moram sve ispočetka i totalno popizdio. Nije baš dobra baza za entuzijazam, a kako sam već bio depresivan, samo sam legao u krevet i mislio da će mi malo sna popraviti raspoloženje i vratiti energiju da se uhvatim toga. Pa onda crteži za špicu, obećao sam, i u tom trenu kad sam obećao to mi se učinilo kao šala, jednostavno. Klinac, kad je čovjek depresivan, inače vesele i jednostavne radnje postaju do zla boga komplicirane. Što mi je drugo preostalo, nego pušđoint i to kod drage Mire koja je isto samovala, i bila željna društva pa se to nekako ok poklopilo. Mislio sam si, e jebiga, pa mora valjda i takav neki dan da se zgodi, pa mamuran legao u jedan od onih njenih podnih škripavaca što je Pipo dobro iskorisila zabivši pandže u moj trbuh, nonšalantno se protegla i zaprela lijeno. Gledali smo neki fora film na teveu o Steve Martinu koji pokušava snimiti film, komedija, dobra zajebancija, super smo se smijali. (sad sam se sjetio da ga je Andrea upoznala, to bi možda bila dobra fora njega dovesti pa neka, npr. scenaristička radionica? Ma, zaboravi…) Negdje oko noći i ponoći otišao sam kući i još kao nešto pokušavao, čitao, igrao se s Fruity loopsom, sve sam radio samo da se ne moram uhvatiti stvari koje moram raditi. Jebeno.

Zabrinuo sam se kad sam u polusnu u nedjelju ujutro razmišljao kako bi danas mogao postiti, to jest, ne jesti ništa. Mora da sam satima tako kunjao, potpuno obamro i zamišljao kako meditiram i transcendentalno se udaljavam od svoje fizičke usmrđene pojave zamotane u poplun već odavno ogoljen od navlake, uznojen, i još opterečen mislima kako me čeka još hrpa posla koji ne znam kako i od kuda da počnem. U jednom momentu je telefon zazvonio i život je odjednom dobio neki viši smisao. Zvala me majka na ručak, htjela je da se vidimo, a znam šta to znači, sprema sigurno nešto fino. Pao je dogovor za ručak u 2, probao sam još jednom Lasketa, Sađbajn, ništa. Malo sam se žalio Barbari, nije puno pomoglo. Depresija teška. I kontam, aj nešto da radim, ma ne mogu, ne da mi se. I onda sam krenuo čitati Merholjda, sve u nadi da će me to malo inspirirati na rad. Riječi su se vukle poput tromih gusjenica i hipnotizirale me sa svojom gustoćom i dubinskim značenjem. Klonuo sam i na par momenata sam skužio da kljucam, ono, narkomanski. U tom trenu mi je palo na pamet da je možda u pitanju duvka, ne bi se začudio. Odspavao sam malo, taman toliko da se stignem obući i na ručak. Mislio sam da će me majčina nježnost i fini ručak oraspoložiti, al bezvolja je bila strašna. I kao za inat, sjeli smo poslije u dnevnu, kad li ponovno počinje film od noćas. Zovemo Krešicu, mama se standardno uvali s njim na kauč, Krešo i ja na fotelju i stolicu. Do vraga, mislim, dobar je film, al gledao sam ga jučer. I počne ponovo kljucanje. Kad više nisam mogao gledati uspravno, dižem se i odlazim u smjeru Travoltinog. Doma pokušavam nešto, kao, al toliko klonuo, ne pamtim, nisam bio čak niti na lijekovima u bolnici,
pa sam se, a šta ću, ponovo vratio u krevet. Dizastr. Nakon polusna od kojih 2-3 sata odlučno sam zgrabio kameru i krenuo snimati po kvartu poželjne lokacije za Travoltino. Nasnimao sam se, sad to sve treba ugurati u projekt. To me malo diglo, ali sam izmaltretiran depresivnim zamorom ipak pribjegao jeftinom štosu za liječiti dušu, videoteka. Ova naša je živi užas, nema ništa, a žena koja radi mi stalno pokušava uvaliti neke idiotarije u stilu “Prebrzi & prežestoki”, ja je odjebavam i onda na polici ugledam “Sjećanja jedne Geiše.” Moja prva dobra odluka u nedjelju. Instaliran sam već pred televizorom, Dolbi koji je na liniju već trešti vesele melose Johna Williamsa koji misli da je pročitavši knjigu postao japanac i gledam tipičnu američku dramu koja je smještena duboko u svijet Japana oko 2. svjetskog rata, pa je tobože orijentalna, a orijentalni su samo dekor, kostimi i pokreti, a sve drugo je američko, al šta ćeš, kad su takvi, površni. Iako, ima dobrih epozoda film, mene se dojmila negativka koja je vjerojatno jedina prava japanka u cijeloj podjeli. Odlična gluma, kontrola lica, a još me više impresionirala kad sam skužio da oopće ne zna engleski, govorila je tekst ko neku stranu pjesmicu. I dobro, mora se priznati, stvarno vrhunska fotografija. Toliko lijepo ocrtava portrete, detalje, koristi svjetlost, boju, pokret, gotovo pa savršeno. Mislim da su taj direktor fotografije i scenograf pružili filmu više nego se to vidi iz onih dokumentaraca uz DVD koje sam isto pogledao.

I nakon svega mi se vratila energija, al prekasno za bio što ozbiljnije. Zato sam se uhvatio možda najmanje opterećujućih stvari, weba za Animafest. Vidio sam da je Zubak online, i krenuo razgovor s njime preko skajpa. Nevjerojatno, al do nečega smo se dogurali, a večeras idemo dalje. Bit će to sasvim u redu site, sve mi se čini. Danas sam standardno došao na posao, ništa ozbiljno se nije trebalo raditi, pa sam se uhvatio te špice za animafest. Ma imam hrpu ideja, al nikako da se skoncentriram i to zabilježim. Tako su u Pithosu nastale neke skice dok sam čekao da se ohladi sirnica i Taiba vrati iz kupovine pa da mi skuha kahfu. Kad sam preuzeo pasoš od Mateka, veliki kamen mi je pao sa srca. Al ništa još od Igora i/ili vijesti o prometnoj. Probavam još jednom Igora, oko 4 je ako ga sad ne dobijem, idem u Limb, jebo sve. I dobio sam ga. Nakon petnaestak minuta trebao sam ga ponovo nazvati.

Laske: Nemaju ništa.

Meni već muka.

Laske: … na tvoje ime. Al imaju na Jadranku Majstorović

Slatko sam se nasmijao, imje je od moje punice na čije ime još uvijek glasi auto. Odjednom sam shvatio uzrok depresije, to je to, idem na Raibow, super, sreća, radost, veselje. Već je pao dogovor s Barbi da ću se ipak bućnuti u Supetru na večer pa onda lijepo drugi dan lagano prema Kninu, pa Bosansko Grahovo, pa, znate dalje. Dakle pišemo se od sad već bivšeg depresivca Škomdre Travoltinog.