Smrt bake

Kakav mi je kaos u glavi!

Nikad nisam pomislio da će me to toliko šokirati.

Pišem ovo samo zato što nisam u stanju srediti emocije koje su nagomilane i potisnute već godinama u meni i samo čekam kad će se dogoditi eksplozija, na čuđenje sviju oko mene. Hoće li to biti sutra u zoru dok budem usred autoceste pa da mi nekontrolirane suze zamagle vid pri 130 na sat? Hoće li to biti ovdje u uredu gdje je zadnji dan prije godišnjeg pa se sad treba nešto zadati, pozavršavati neke stvari? Hoće li to biti večeras kod Ivora kad ćemo popiti u ime bake Dragice koja nas je napustila prije više godina ali sad je umrla?

Uvijek sam osjećao da njena smrt dolazi. Kad sam se nastanio kod nje, negdje 94. baka se stalno žalila na ovo, ono. Imala je probleme s cirkulacijom, s multipl sklerozom koja ju je polako na moje oči uništavala. Bila je gruba žena, skrivenih osjećaja, ali se voljela veseliti, s time se, valjda, rodila. Jako se napatila i vjerojatno je to dovelo do toga da guši emocije. Samo jednom se rasplakala preda mnom kad smo se nešto gadno porječkali. Tema je bila, kao i uvijek, moje nonšalantno ponašanje i usporedba s ocem koje me posebno živciralo. Rekao sam neke uvrede, zamračilo mi se. Baka je briznula u plač kao da se cijeli svijet sručio na njena pleća, što je mene potpuno slomilo i dotuklo. Njena požrtvovnost je bila velika i sastojala se u podmetanju leđa oko stvari u koje se nitko nije htio pačati, tako je naučila od malena, biti snažna, tiha, odlučna, ne isticati se previše i stalno na oprezu. Nikad nije zaboravila koliko je morala energije i novaca potrošiti da bi se moja mama okućila u Puli, da bi potom kad je brak pukao doživljavala šikaniranja od mog tate a i druge bake, to je sad jasno.

Trenutno osjećam smirenost, možda zato što je pisanje takav proces koji zahtjeva i logiku i koncentraciju osim emocija. Emocije se moraju čitati između redova, u onim malim prolazima među slovima. Baka je uvijek bila na mojoj strani, kad god bi zapadao u probleme, a bilo ih je mnogo u Zagrebu izazvanih ponajviše kaotičnim životom. Nije odobravala ostanak cure na spavanju pa je onda postojala procedura. Martina bi izašla ujutro na ulicu kroz prozor pa bi došla na vrata i pozvonila da bude ono, ehej, dobrojutro, pa otkud ti i onda bi skupa doručkovali i popili kafu, kako se već spada u tim situacijama, mislim, pa ne može seks bez romantičnog doručka, ne? Dan danas nisam sto posto siguran, al mi je uvijek nešto govorilo da je ona jako dobro znala što se događa, al je odlučila se igrati s nama. Volio bi da je to tako.

Još jedna tragikomična slika mi pada na pamet. Kad su se mama i ostali doselili u Zagreb, dogovor je bio da se njoj kupi stan i ona je otišla živjeti u Travoltino, u isti stan koji smo Barbara i ja naselili prije 4 godine. Zvono na vratima, ja otvaram i ugledam baku kako se gega s obje ruke u gipsu, nema uopće prste već s jednom zagipsanom poput batrljka gura u zvono ciiin, ciiin. Što se dogodilo? Neki majmuni u Travoltinom su joj ukrali torbicu kad se vraćala od svoje sestre i gurnuli je niz nasip, da čovjek popizdi. Tamo je ležala nekih 45 minuta i u polusvijesti zazivala pomoć dok je neki dragi ljudi nisu primijetili, pa pozvali hitnu, policiju i ostalo. Mislim da je gipsove vukla još mjesecima. Koliko god to bilo grozno što joj se dogodilo, nitko nije mogao suspregnuti smijeh kad bi se ona pojavila, tako da se na kraju i ona počela šegačiti iz toga. A bila je duhovita, baš kao i njen brat Božo.

Baka se nije pojavila na sprovodu svojeg mlađeg brata Milana koji je bio prije par tjedana. Nisam nikoga pitao, al sam načuo da je vrlo loše, kako niti vlastitu djecu ne prepoznaje. Jednom je došla na neki obiteljski skup, godišnjicu, rođendan, šta li, i svako malo bi pitala, a ti si ovaj, a ti si ova. Vrhunac je bio kad je za brata Krešu jedno pet puta potiho sugovornika do sebe upitala: “A tko je ova mala?”

Sjećam se kad me jednom nazvala, uznemirena, nesretna. Živjela je na Voltinom već neko vrijeme, mislim već osam godina, ali se osjećala dosta loše. Rekla mi je kako je neki dan skoro izazvala požar jer je zaboravila na plamenu čaj i kako misli da će poginuti jer ne može više živjeti sama stanu. Zamolila me, kao njenog unuka u kojeg je imala više povjerenja nego li u vlastitu kćer da hoće da je udomimo u nekom domu za stare i nemoćne. Ja sam to užurbano prenio starcima koji su našli u roku od mjesec dana neku ok ponudu i tako je to bilo. Nekako kao slučajno Barbara je baš to ljeto zatrudnjela. Počelo se pričati o braku, zajedničkom životu i vrtile su se neke kombinacije. Nekako je došlo i pitanje stana u Voltinom, koji je Barbara u početku s gnušanjem odbila, al ponuda je bila toliko povoljna da smo naprosto morali prihvatiti. Kad je Matija napunio godinu dana i već hodao odabrali smo dan i otišli vidjeti baku u svome novom domu. Ta slika nje koja se okružena starcima veseli i skoro djetinjasto igra sa starcima koji su već odavno odljepili duboko me uznemirila. Sjećam se da sam taj dan u stanu pred Barbarom imao provalu plača, a ona nije znala što da kaže. Sve je jasno, njoj je tamo super, brinu se za nju i u redu. Al opet, nekako, nije u redu, ne znam ni sam objasniti šta. Mislim da sam se nekako s njom taj dan definitivno oprostio iako je to bilo prije tri godine.

Ne znam još što ću napraviti. Ako ne odem na godišnji, sprovod je u utorak, izmaltretirat ću se s još 4 dana Zagreba, al ću moći završiti neke svoje stvari što na koncu i ne mora biti toliko loše. S druge strane ako krenem u utorak, u Bosni smo eventualno u srijedu, a i to ako. Zapravo, na sprovod bi išao da olakšam malo mami, jer sam se ja s njom u samom sebi oprostio. Ne znam još šta ću.