Novi WordPress, gužva na poslu i zašto ne pišem?

Stvarno ne znam zašto ne pišem. Možda je to zamor, neinspiracija, teret. Vječito sam u nekoj gužvi, što na poslu, što doma, evo i sada sjedim i ubrzano pišem dok čekam da se isprži DVD za Vlatku u Americi. Još uvijek sam u gaćama, Matija ima nevjerojatan nalet inspiracije, pa pići po stanu i nemilice priča razne verzije Male Sirene. Neki dan sam vidio da moj stari zapisuje svaki dan u svoje rokovnike po pet stranica gusto ispisanih tekstova, pretežno njegovih opažanja sa uobičajenim ružičastim naočalama. Još uvijek nisam stekao osjećaj za č i ć i to vjerojatno nikad niti neću naučiti. Možda je to poremećaj u mozgu, možda je to naprosto neka blokada, ali to u mene ne ulazi. I neka vas ne zavara što je sad grešaka znatno manje, radi se samo o tome da za Firefox postoji pravopis za hrvatski. Ako netko ima neku ideju kako da poboljšam svoju pismenost, molim prijedloge u komentare.

Druga stvar je Rainbow. Shvatio sam da mi je mrsko putopisno razmišljati i zapisivati ukoliko to nisam odradio na licu mjesta. Kad vrijeme prođe, napisati tekst o tome čini mi se kao nekakav posao. Odlučio sam da ću se radije uhvatiti nekog drugog posla. U međuvremenu zaživjela jedna inicijativa, Kit, koja je nadam se pri realizaciji, to sad ne leži toliko na mojim leđima. Druga je inicijativa koja sad polako poprima oblik da se uključim u projekt Cekatea kao dizajner preko Sizisa u projekt kojem sam dao ime, Pssst, festivala nijemih filmova. Šefica mi je dala zeleno svjetlo za pro bono, i to je bilo dovoljno da se odlučim na veliki korak, to jest da počnem spajati inicijative iz svog slobodnog vremena sa poslom koji radim u firmi. Dakle previše toga se izdogađalo, no vi koje zanima kako je na rainbowu bilo ipak nećete ostati potpuno zakinuti. Ovdje je hrpa fotografija, a planiram ih skupiti i još i iskomentirati. Slobodno komentirajte, to je super, ako netko hoće sliku visoke rezolucije, samo neka traži.

Homosumo se vratio iz Ameriq i sad popunjavamo rupu koja je nastala razdvojenošću tisućama milja. Bend pod radnim nazivom Babino brašno imao je svoje dvije probe na kojima su se iskristalizirale uglavnom dvije stvari. Pod a) moramo naći prostor gdje možemo nesmetano raditi i vježbati, pod b) netko se mora uhvatiti kantautorskog djela, makar i samo kroz kompoziciju, budući da već brdo dobrog materijala postoji na narodnim pjesmama. Homosumo, gospodin Sch. i Ivor su više raspoloženi za muziciranje, dok bi ja najradije napisao koju melodiju. Za to treba puno vremena i odricanja, a što mi je najteže, nikako da se organiziram.

Ono što me iskreno pogodilo je što sam ispao grub prema prijateljici koja se kao rezultat toga ispisala s prijateljske liste gdje je godinama bila aktivna sudionica rasprava i takoreći davala cijelom tom našem forumu jednu sjajnu heterogenost. Njena potreba da vječito preispituje, traži dlaku u jajetu ponekad je rezultirala tolikim vatrenim raspravama koje su najčešće bili razlogom postojanja te liste, barem što se mene tiče. Kao zaključak cijele priče ustanovio sam da treba o prijateljima ubuduće pisati u nadimcima.

Drugi, ajmo reći potresan, događaj je dolazak Kize u Bandićgrad. Kiza je uvijek imao fantastično nepogrešiv tajming za dolazak u moj i Ivorov život u najgorem trenutku. Ovih dana je na poslu bilo vrlo gužvovito i psihički naporno. Barbi mijenja firmu, nesigurna je, širi veliki stres kad dođem doma, i jedva da imamo snage i vremena da se kvalitetno družimo. Odnos se sveo na operativnu komunikaciju, kao da smo kolege na poslu, a ne voljeni muž i žena. Ona je toga bila vrlo svjesna, tako da joj je vijest o Kizinom dolasku uopće nije djelovala sretna. Na žalost, morao sam birati, to se zove Sofijin izbor. S jedne strane Kiza, s druge Barbi i Matija. Matiji je svejedno. Ali čim to kod nas proizvodi toliki stres i nervozu, naprosto, pred očima mi se odvrte sve scene, slike, strahovi koje sam imao kad bi Kizo izazvao neki incident, naprosto uz sav teret koji sam morao nositi, a to su, s jedne strane Barbi, a s druge posao koji je zahtjevao od mene veliku odgovornost i sabranost nisu mi ostavili psihičke snage da se još moram nositi i s Kizom. Znam, postupio sam grozno i kao kukavica kad sam ga skupa s Ivorom ispratio na bus i zbog toga se još uvijek, nakon par dana, osjećam loše. Slika kako sjedimo s njim u birtiji kolodvora negdje u 2 ujutro, cerekamo se i pričamo o nekim zgodama iz djetinjstva urezala mi se u onaj dio mozga koji kao kost nemilosrdno čuva sve one slike koje nas duboko pogađaju.

Danas nam dolazi J-loza ravno iz Sarajeva, a prethodno je bio u Španiji, pa očekujem brdo priča i zajebancije. I šta ima još? Ah da, riknuo mi je servo, pretpostavljam da ako nastavim voziti ovako uskoro ću imati ramena kao guverner Kalifornije. Na žalost nisam uspio dobiti na telefon servis, možda i bolje jer mi se ne da plaćati 2.000,00 kn da netko spoji neke dvije žice koje su očito izgubile kontakt. Možda potražim odgovor na internetu. Ali ako se netko od vas kuži u elektroniku Fiat Punta, molim VAS da mi se j a v i t e.