Novi život Zagrebačke škole animiranog filma?

Animirani film u Zagrebu smatran je 70-ih svjetskom atrakcijom.

Ne samo da je privlačio strane goste na novopokrenuti svjetski festival animiranog filma u Zagrebu, već su filmovi zagrebačkih autora dobivali svjetska priznanja po glasovitim festivalima. Vukotić, Grgić, Dovniković, Dragić, Štalter, Marks, Mimica, itd. su na današnje svjetske zvijezde ostavile dubok trag. Kad mi je Michael Dudok de Wit prije 4 godine u intervjuu odgovorio što ga je privuklo animaciji, spomenuo je film Muha od Aleksandra Marksa koji ga je istinski inspirirao. Zimonić spominje Dragićev Dnevnik. Subverzivni Dovnikovićevi crtići koji na šaljiv način progovaraju o važnim pitanjima kao što je, primjerice, ekologija, davno su važno poglavlje u iole ozbiljnijem filmskom obrazovanju. O Vukotiću i njegovom utjecaju ne treba više niti govoriti. Bila je to generacija sjajnih umjetnika, otkačenih frikova koji su se dobro zajebavali i crtali crtiće.

Zagrebačka škola animiranoga filma krenula je iz Duga filma pedesetih. Borivoj Dovniković - Bordo, kao jedan od animatora, kasnije autora sjeća se tih dana kao vrlo povoljnih za animaciju. Naime, nije bilo nikakve konkurencije. Priznaje da je bilo i prije rata animacije, posebice u edukativnim filmovima Škole narodnog zdravlja, ali kad su oni počinjali jedva da je netko od tih pionira došao raditi s njima, dakle, bili su na početku.

Vjerujem da je na sve njih ostavila snažan utjecaj američka animacija, baš kao što je i Tezuko Osama u Japanu tada pod američkim utjecajem ostvario prve značajne animirane projekte koji su se razvili u današnju Animu.

Japanska animacija doživjela je eksploziju paralelno s novom vrstom stripova, Mangom, stripova o svakodnevnom životu koji su nazvani po popularnoj grafičkoj mapi velikog Hokusaia. Svojstveno japanskom gospodarstvu u ono vrijeme, koje je nakon 2. svjetskog rata slijedilo američki model, iz anime se razvio veliki biznis. Tako nešto, međutim, nije se dogodilo kod nas.

U Zagrebu je živnula proizvodnja umjetničkih filmova dotiranih državnim novcem i prema nekim teorijama to je bilo moguće upravo zahvaljujući komunizmu. Neki idu i dalje, pa tvrde da je Tito to osobno naredio, makar, nisam siguran. Ono što je mjerljivo je da su zagrebački autori nizali priznanja, a Zagreb film postao firma na svjetskom glasu. Upravo je Želimir Matko, koji je bio jedan od direktora Zagreb filma na poziciji izvoza napravio najviše za plasman Zagrebačke škole kad je krajem 60-ih putovao svijetom od studija do studija i zagovarao osnivanje svjetskog festivala. Uspio je dobiti velike njuške iz Warnera, Disneya, teoretičare, autore, animatore. Na prvom Animafestu gosti su bili Fritz Freleng, autor glasovitog Pink Panthera, Chuck Jones, Zekoslav Mrkva. Zagrebom su hodali glasoviti Frank Thomas i Ollie Johnson, dvojac iz glasovite Disneyeve devetke. Mnoge velike face su od tada do raspada Jugoslavije protutnjile Zagrebom. Gdje je to sve nestalo, što se s tim ludilom dogodilo?

Dobro, bio je rat, pa vremena se mijenjaju, privatiziran je nekad svjetski utjecajan Zagreb Film. U općem kaosu jedno je vrijeme direktor bio popularni Drago, simpatični mandlek koji je do tada radio kao domar, a imao vezu za nabavku štiftova, znao je sve šeme za papire i bušilice, pa je tako čovjek postao od domara direktor.

Zagreb film je u ono vrijeme, ‘96. bio u totalnom kaosu. Sjedio sam sa Zimom u uredu nekog čovjeka za kojeg nisam imao pojma koja je njegova funkcija i što hoće. Način na koji je taj čovjek preda mnom ispitivao Zimu nadilazio je razgovor kakav bi se smio voditi između autora i činovnika u Zagreb filmu. Djelovao je više kao policijsko ispitivanje/zastraživanje. Matija i ja smo na račun suradje na jednom filmu dobili sobu i nacrtali praktički cijeli drugi broj Variete Radikalea. Kad su ljudi iz Zagreb filma saznali da mi uopće ne radimo film već drljamo tamo neke svoje stripove, odmah smo dobili nogu. Bilo je to zabavno za nas, ali poprilično mračno za Zimu i zagrebačku animaciju.

Moj sljedeći susret sa Zagreb Filmom zbio se 1999. kad sam s kolegicom odabran da radim špicu za Animafest ‘000. Bila je to godina direktora Švace kad je na kratko Zagreb film preuzeo organiziranje Animafesta od Koncertne direkcije. Kad sam sljedeći put došao u Zagreb film na razgovor povjerena mi je režija trećine filma iz kojeg je, na moje zaprepaštenje, najurena Magda Dulčić. Jedno vrijeme sam bio u muci radi toga, žao mi je bilo što je kolegica izgubila projekt i osjećao sam se kao izdajnik. No, svejedno je to bila prokleta prilika i ja sam je prihvatio. Odmah po početku produkcije osjetio sam da u cijeloj priči nešto škripi, posebice Marušićevo uplitanje. Ubrzo je Švaco završio na tankom ledu i zamijenio ga je mladi i neiskusni Demonja. Ono što se cijelo vrijeme pričalo, a bilo je vidljivo u produkciji, je kako se Zagreb film tretira pred gradom Zagrebom: kao komunalno poduzeće. Direktor koji je naslijedio Demonju bio je još veća katastrofa. Neću sad ulaziti u detalje, samo mi je bila smiješna Bordina opaska

„Čovječe, znaš ti što je on meni rekao? Ja sam bio na Sorboni. Pa dobro, tako sam i ja bio na Sorboni, Vesna i ja smo se prošetali dvorištem…“

Negdje ove godine pojavila se nada da je sustavnome uništavanju zagrebačke škole animacije došao kraj. Dijelom zahvaljujući naporima Vinka Brešana i Alberta Kapovića da pretvore Zagreb film u ustanovu u kulturi što im je ove godine uspjelo, a dijelom što je Animafest preuzela potpuno nova ekipa predvođena umjetničkim ravnateljem Zimonićem. Zimonićev program kao da je veliki obračun s „njima“, čitaj, onima koji su preko desetljeće sustavno uništavali animaciju. Pojavili su se autori koji su godinama šutili ili mrmljali ispod glasa o pravim problemima. Od ove godine kreće eksperimentalno produkcija Animafesta za poticaj rada na kratkim najavnim filmovima, partnerstvo sa Zagreb filmom koji je sve ove godine bio nekako po strani, a govori se i o velikoj ulozi novoosnovanog Instituta za audiovizualne medije. Puno velikih obećanja i optimizma sam se naslušao oko ovog festivala koji je jučer spektakularno završio. Vidjet ćemo. Bordo je obećao da ovo nije zadnji put da razgovaramo, a ja si mislim kako je to odličan poticaj da se pokrenu tribine i radionice koje bi se odvijale u međurazdoblju prije samog festivala na ljeto. Meni su stigle Colerase olovke iz Amerike, zvuči glupo, ali stvarno ima nešto u tome što se animatori diljem svijeta kunu u njih. Prve skice su već tu, a sada razrađujem jednu viziju koju sam imao dok sam pričao s izvjesnim Juricom, cinikom i tvrdolinijašem i postavio si cilj da moj najavni film mora ispuniti i komercijalne i tvrde umjetničke kriterije. Teško je, znam, ali ću se potruditi.