Radite nešto vrlo tajanstveno? O tome vam ovisi egzistencija? Ili egzistencija firme u kojoj radite?
Tajna je nešto što se čuva. Ima više razloga za to. Ponekad je to pošteno, a ponekad da bi se zaštitili. Izgubili smo velikog klijenta i sad se u firmi osjeća panika. Bacili smo se agresivno na novi projekt i pojavilo se pitanje tajnosti. Nije nikakva tajna da je Zagreb selo veselo, da ima malo dizajnera i većinom se poznaju. Tako se desilo da ja poznam dizajnera koji nam je direktna konkurencija. Ne pada mi na pamet da mu odlazim u studio i virim preko ramena. Da li on ima isti stav prema meni i mojoj egzistenciji? Moramo li biti konkurencija? Očito moramo. Licemjerje o kojem je još Stendhal pisao primjenjuje se u svijetu poslovnog uspjeha. Čuvanje tajne je isto neki oblik pretvaranja. Sretnem kolegu, i on me pita: Na čemu radiš? Ne smijem reći. On ne zna, a ja znam da radimo na istom projektu. Hoću li mu reći? Jednom, da. Po mogućnosti, kad ja dobijem taj posao. Dakle, nazad na posao.
To me vodi do sljedećeg zaključka.
S obzirom da sam u teškom poslu, neću još ispuniti dano obećanje o novom dizajnu. Da se ne mučite čitati ipak sam malo sredio boje. Jel valja?
Molim vaša razmišljanja o tajnosti, o nužnosti licemjerja i o tome kako se postaviti kad kolega/prijatelj postane konkurencija?
4 comments ↓
meni je ovo malo apstraktno pa ne znam šta bi ti reko. zašto ne smiješ kolegi reći na čemu radiš? zašto ti to smanjuje šanse da dobiješ posao za koji se (valjda) obojica natječete?
Dobra poanta, to možda nije dovoljno jasno iz teksta. Mi se kao firma natječemo, dakle, vlada stroga tajnost jer je tako tražio klijent. Dakle tajnost kako prema drugim klijentima, tako i prema eventualnoj konkurenciji. Mi u firmi znamo tko nam je konkurencija i kao što rekoh “Tako se desilo da ja poznam dizajnera koji nam je direktna konkurencija.” Da li to umanjuje šanse ili ne nije pitanje, već gdje prestaje lojalnost prema prijatelju a gdje se počnemo brinuti za vlastitu guzicu. Odnosno, pitam se, može li se uopće preživjeti ako se ne brineš za vlastitu guzicu, pa makar to ponekad znači da otvoreno gaziš ljude koje cijeniš?
pa sve ovisi čime se baviš… što se dizajna tiče ja mislim da ima posla više nego ljudi i agencija koji ga mogu odraditi… i bit će ga sve više. Tako da mislim da se u tom poslu može preživjeti bez da se gazi bilo koga (pa i samog sebe).
ako se radi o nekim povjerljivim podatcima, mislim da nije bed ako to i kažeš svom frendu, ali ako si siguran da ti neće zabiti nož u leđa… Ali isto tako sumnjam da prešućivanje (ne laganje) neće ugroziti vaše prijateljstvo.
ponekad imam slican problem, nije konkurencija, nego tajnost. kada dobijem necji clanak za znanstveni casopis na recenziju, zapravo je tajnost u oba smjera, Ako naslucujem ciji je rad ja se ponekad javim i kazem da ja pisem recenziju i rado se nadjem s osobom i prodjem s njom sve stvari koje sam napisala da treba popraviti. meni je to nekako ljudski. iako krsi pravila. neki to cijene, neki se uvrijede.
Leave a Comment