Draško Ivezić Blog. Tekstovi o svakodnevici, stvarima koje me muče, mjuzi, umjetnosti, emocijama, slikama, idejama. To sam ja, malo moje obitelji, Barbi i Matija i prstohvat prijatelja.
February 22nd, 2008 — identitet, projekti
Pitam se pitam
Očito se previše toga događa odjednom da bi polovio u jednom ili dva posta, a i događaju se stvari o kojima ne bi previše trebao pisati jer su povjerljive, pa onda to ostaje u nekim skicama, bilježnicama. Ima i stvari o kojima ne bi trebao niti misliti, a kamo li pisati, pa opet, nekako mislim… teško je to sve složit, presložiti, ali s obzirom da tu ima jedan mali broj vas koji to čitaju, ili su subscriberi, da probam.
February 12th, 2008 — nostalgija, rainbow, tugaljka
Inspirirala me Nikolina priča i dugo sam se dvoumio kako uopće da je nastavim, ili da je paralelno pišem iz svoga ugla. Neki dan sam bio u Puli i osjetio Proustov sindrom dok sam gledao ulice rodnog grada očima turista. Previše je tih ulica povezano s najskrivenijim zakutcima memorije, od vrlo burnih i ponekad traumatskih zbivanja, do lucidnih kazališnih momenata. Mislim da osim rata ima drugih stvari koje su oblikovale moju potrebu da djelujem na pozornici, nazovimo to pražnjenje od frustracija ili naprosto egzibicionizam. A živio sam u sredini gdje je tako nešto bilo moguće, čak poželjno. No prije neke faktografije za koju već vidim da će vrvjeti od prustovštine, jedna mala priča nastala prije nešto više od godinu dana prilikom preslušavanja albuma Love od Georga Martina, nikad priznatog Beatlea. Humpsi se spominju samo usput.
