Zašto ne pišem?

Pitam se pitam

Očito se previše toga događa odjednom da bi polovio u jednom ili dva posta, a i događaju se stvari o kojima ne bi previše trebao pisati jer su povjerljive, pa onda to ostaje u nekim skicama, bilježnicama. Ima i stvari o kojima ne bi trebao niti misliti, a kamo li pisati, pa opet, nekako mislim… teško je to sve složit, presložiti, ali s obzirom da tu ima jedan mali broj vas koji to čitaju, ili su subscriberi, da probam.

Proljeće se uvuklo u moje vene. Nozdrve mi titraju na ženske losione, parfeme, mirisne šampone. Navukao sam šminkesrski look i teturam gradom po opskurnim birtijama, stanovima ili naprosto gazim po papučicama punta. Kombinacija nostalgije me zakopala u beskrajnu priču P.R.oustovsky i neke stare priče su se počele otvarati. Skupljam snagu za kit.hr, radim nešto ispod tepiha i kuham neku priliku za Ameriku.

Skinuo sam si soundtrack iz I’m not there, i sad mi trešti u ušima Bob Dylan u raznim izvedbama. Lupa me opaka emotivna euforija, kao da se neka davno uspavana zvjerka probudila u meni. Hvatam se gitare, i pjevam. Kad stavim u uši direktno iz mikrofona, imam osjećaj da sam u studiju.

Neke scene koje sam proživio u ovih nekoliko tjedana oko rođendana nisu za ovaj blog, ali čisto da se ne zabrinete, bilježim i njih, pa će od toga biti neka kafanska fikcija kad malo pročistim od smeća. I tako. Idem se još malo puniti. Uskoro. Pa kreće prašenje. Otvaram i novu kategoriju. Faki. Ali ću napraviti da se faki tekstovi ne pojavljuju na naslovnici, bit će to radni dnevnik samo za najzagriženije obožavatelje Fakija, a takvih nas ovdje, nadam se, još uvijek ima!

Toliko od mene…