Stavio sam si novi Wordpress

Ehehe, lijepo je pisati u njemu, ima neke fora fore, a ja sam geek za novotarije i morao sam odmah isprobati. Dobro je novo sučelje, ful je dobro. Još jedan znak da Wordpressovci idu ozbiljno u smjeru da se nametnu kao najbolji Open source CMS na tržištu.

Vidim po datumima da nisam pisao već masu vremena, od 22. veljače. Notti notti me!

Ok, sad da vidimo, mogu li se ja disciplinirati da pišem svakodnevno?

Krivac za to je, sad definitivno vidim, Facebook. Dobro, donekle i youtube. Kad sam na netu, ili škicam u Facebook ili pretražujem youtube. To mora prestati. To je čisti konzumerizam, poput gledanje televizije. Puno bolje sam se u stvari osjećao kad sam samo vodio blog. Evo Nikole, masu me prešišao, piše punokrvnu kronologiju Rock and rolla u Puli koje sam i ja bio sudionik, a ja sam na to odgovorio tek s nekoliko komentarčića. Nesuvislo i neangažirano.

Jučer navečer sam sjedio doma i gledao teve. Najgluplje provedena večer. Davao se film koji sam već gledao, Vulkan, film katastrofe sa sretnim završetkom, očajno glupo napisan i prepun klišea, ali neka nevidljiva sila koja se može opisati i kao blaga depresija me prikovala uz film. Više iz dosade nego iz strasti krenuo sam kopati po knjizi koju mi je za Uskrs poklonio stari. Bob Dylan, writings and drawings. To je poznata knjižica s većinom njegovih tekstova, vidio sam je svojevremeno kod Kikija.

The Freewheelin’ nisam slušao nikada, znao sam od prije da je na njemu “Blowin’ in the Wind” ali to je to. Mislim da mi je Josip jednom prilikom puštao nešto za što je tvrdio da je Bobov drugi album, ali sam malo pretraživao i ispostavilo se da je taj koji sam kod Juse slušao zapravo Nashville Skyline s kojeg mi je najviše zazvonila Lay, Lady, Lay. Zašto sve ovo pišem? Nemam pojma, baš me briga, moj je dnevnik, pa ako ćete čitati čitajte, ako ne, isto dobro. Elem. Bavim se nešto u zadnje vrijeme intenzivno Bobom Dylanom. Smatram da je to glazbena epizoda koju nikad nisam dovoljno ozbiljno shvatio. Čovjek je toliko bogat sadržajem da kod njega ima materijala za nekoliko doktorskih dizertacija. Mene to ne zanima, doduše. Zanima me muzika. I pjesma. I sviranje i pjevanje. A i skladanje i pisanje pjesama. Nekako, shvatio sam, Dylan mi je to otkrio, da mi ta forma paše. Da sam u stvari pjesnik i pjevač.

Umjesto TV-a otvorio sam, dakle, knjigu. Listao, listao i listao.

Prekjučer sam pokušao gledati “I’m Not There”, postmodernistički filmski mozaik inspiriran Dylanovim pjesmama i životom. Vrlo čudan film. Nekako, hermetičan, na prvi pogled. Ali i slojevit. Baš kao Dylan. Tajnovita zatvorenost i mudre igre riječima. Tako i ovaj film hermetično čupa detalje iz Dylanovog života i rasprostire sliku po sliku niz asocijacija, malih etida karaktera i crtica iz Ginsbergovske epohe.

Klip iz I’m Not There

Shvaćam da sam već sad toliko uronio u Dylana da ne mogu normalno pogledati taj film do kraja. Naprosto, ne mogu. Imam potrebu tražiti reference, kopati još informacija, pregledati klipova na Youtube. Skužio sam da se Cate Blanchet služi jednom snimkom kao referencom za glumu koju sam već odavno bio pogledao: Dylan i Lennon u taksiju. Tako sam malo kopao i kopao i došao do nevjerojatne pjesme. Nevjerojatno je da je prije nisam čuo, klasičan contry, ali ima ono, nešto. Don’t think twice, it’s all right. Divna je. Izašla je na Freewheelin. Poslušajte, ako svirate, naučite je svirati. Mislim, dosta vas vjerojatno zna za nju, jedino ja, nepismena budala, ne, he he :-)

Eto, tako sam ja jučer uhvatio knjigicu, našao u njoj Don’t think twice, što je bilo poprilično jednostavno, s obzirom da je knjiga organizirana po albumima. I svirao i pjevao, jednom, dva put, pet puta. Uviđam da je pjevam već petnaesti put u nizu i da mi i dalje nije dosadno. Tako sam prozujao uz Dylana skoro sat vremena. Srušio sam se u kauč i zadrijemao. Matiji treba dati antibiotik u 11. U 11 i nešto stiže poruka od Barbi, nemoj zaboraviti antibiotik. Matija nam je bubani od zuba, istrulio mu zub i sav je natekao. Iskorištavam to mudro da ga podučim kako ne valja jesti slatkiše i kako treba stalno prati zube. Eh. Toliko toga se nakupilo u meni za pisanje da sad kad sam krenuo ne mogu stat. Malo sam previše kontemplirao. Zato je i ovaj tekst koji pišem tako smušen. Juri, naprijed nazad, bez reda i značaja. Uviđam da premalo pišem. To mi inače pomaže da si sredim misli. A misli su sad nakon više tjedana nepisanja potpuno nesređene. Skakuću, kao majmuni. Fokus. Fokus. Ommmmm!!!!