Imaju li hobotnice bračne probleme?

Evo me opet na poslu.

Kao, tražim neke slike, smišljam neki znak. A nešto mi se ne da. Ponedjeljak, a vani sunce. Najradije bi samo lutao gradom sa slušalicama u ušima.

Matija obožava hobotnicu. Navukao se zbog vještice Ursule, totalno je fasciniran. Jučer na jarunskoj tržnici mi smo kupili hobotnicu. Matija ju je odmah uhvatio i nosio u vrećici svugdje. Nije bila jeftina. Odlučio sam je zamrznuti jer nismo jučer imali kako i kada pripremati hobotnicu.

U međuvremenu smo bili kod Nikole na maneštri kako bi podržali snimanje filma o njegovom kvartu. Dovezao sam se nakon brdo peripetija u Borovje i psovao sve žive što sam fulao izlazak s petlje i zapičio skroz do radničke ceste. Rekao sebi, prva veća investicija u auto biti će GPRS. U kvartu nas je dočekao Nixx i ispratio do svoje zgrade. Na cesti su bili filmaši koji su završili svoj posao predvođeni Goranom Devićem koji mi se smiješio, a ja ga, budala, uopće nisam skužio. Tamo neka sedaljka, druženje, glumio Boba Dylana za Nikolinu Zvijezdanu, jeli maneštru od majstorice Dolores, Matija i Matko su se igrali, što bi se reklo idila. Bila i Iva s Emom, pa je bilo baš onako, super, a Sven je zbrisao na Nato štand.

Jutro je, kao i svako drugo, počelo s Matijom koji je iskočio iz kreveta u kojem spava s Barbarom. Ja svojevoljno spavam u svom krevetu. Pali teve, viče Barbi iz kreveta. Uvijek nešto viče iz kreveta, dobacuje, zahtjeva, naređuje. Kad sam upalio Matiji teve, srušio sam se nazad u krevet, s “aaaaa” uzdahom i vratio se milim erotskim snovima. U zadnje vrijeme često sanjam seks. Možda zato što ga nema na javi.

Negdje u 15 do 8, taman kad sam procijenio da je krajnji trenutak za ustanak ukoliko hoću stići na posao, uputio sam se prema dnevnoj sobi. Matija mi je nešto objašnjavao što se na moj užas u jednom momentu u mom mozgu materijaliziralo kao “Tata, nije se htjela odmrznuti hobotnica na stolu” Ja ne kontam, mislim, pa nije valjda, i krenem prema frižideru, ali se predomislim pa se vratim da ga pitam “Što, uzeo si hobotnicu?” “Da…” nastavlja kao da ništa nije bilo ” nije se htjela odmrznuti na stolu pa sam je stavio na radijator”. S užasom primjećujem kako na radijatoru stoji hobotnica u svojoj kutiji. Srećom, nije se previše odmrznula, pa sam je vratio u frizer. Ma, ne možeš se ni ljutit na njega. Mene je opalio smijeh, ali sam isto htio da djelujem strogo da mu ne pada na pamet da ubuduće kopa po frizeru. Muke roditeljstva.

Htio bi da sam sretan u braku, ali nisam. Što je problem točno, nemam pojma. Vjerojatno razlike koje postaju svakim danom sve dublje i nepodnošljivije. Ja se ne bunim na Barbi. Ali ona očito želi nešto više. Od braka, života, materijalne sigurnosti. Viziju života kakvu ja vjerojatno nikad neću s njom dijeliti. Možda je to kriza koja je nastupila uslijed prevelike odvojenosti našim poslovima, a možda je to kriza koja se morala kad tad dogoditi, budući da smo oboje izraziti individualci i ambiciozni da svoju individuu ostvarimo. Kad se u to uvedu emocije, nastaje kaos iz kojeg nema izlaza. Emocije se prakticiraju, o njima je teško pisati, barem meni. Valja sačekati još, imali smo ozbiljan razgovor jučer, neke stvari sam odvagao i izložio joj to. Uvijek je pitanje, zašto da se mučimo, kad smo otvoreni oboje, a ako se pritišćemo samo ćemo si stvoriti frustraciju koja će nam oboma biti teret i razlog međusobnog optuživanja. A to vodi u poprilično nasilnu i nezdravu atmosferu. Otužno.