Lijek protiv mamurluka

Ludi Tuba, tako ću ga zvat, tvrdi da me pozna i Ivora isto. Sven kaže, zvao ga na koncert, ja sviram, pisao mu pisao. Pili smo pivu na Močvarinom šanku, zadnje pare sam izvadio. Reko mu Laske, u Zagreb si došao, šta zajebavaš, ajd živio. Kad koncert krene, eno Tube, jedva stoji, u mikrofon arlauče. Fric, gorri ussi, vidljivo popizdio, gura ga, vrijeđa, tubu otima. Tubinu tubu publika nosi, Fric se smije, pjesma se vije. Bio bi sretniji da Tube nije bilo, ovako malo gorak okus galerije frikova s rasklimane pozornice i nadrealne publike.

Pred sam koncert dugo sam razmišljao o Močvarinoj pozornici, rasklimanoj, staroj. Di je već tako ostarila, izlizala se u ovih osam godina, kad sam sve po njoj gazio, pred kime sam svirao i urlao. Koncert Uran Uran, tamo negdje, kad je Đevo kao curica iz prvih redova vrištao. Ili kad sam sa Srđanom i Josipom upao u afrički jam session, potpuno nesvjesan šta se svira. Ili kad smo ponovo izvodili Tomislava s Lukom umjesto Goranom koji je zamalo poginuo u Gorskom kotaru par sati prije predstave, a kao da je sudbina htjela da je Luka bio sparing Borisu pa je lako uskočio u ulogu flegmatičnog psihijatra.

Večer je počela s bezalkoholnim pivom, Laske je mangupski zgrabio iz frižidera od back stage-a. Pratio sam njegov primjer, pijuckao, bilo mi nešto čudno, al shvatio tek kad me Laske upozorio da se na boci dva slova koče, BA (bez alkohola). Otrčali smo do šanka koji radi samo do 12, na što nas je Hogar na ulazu ljubazno upozorio. Sve u želji da se u roku napije, popila se koja kap previše. Dok je trajala gigčina, akumulirala se pijačina, na kraju se pod alkoholom odvezlo, Svena pa Ivora pa kuća i krevet.

Spavam već neko vrijeme u posebnom krevetu u nadi da će fizička odvojenost od Barbare probuditi u nama želju da se grlimo i mazimo. Ujutro me probudio strašan mamurluk, karakterističan za lošu pivu. Popio sam kafetin, a Matiji usput pustio Tom & Jerry koji su jučer uzeli u videoteci. Pitao sam Barbi jel u redu da se prebacim kod nje, je, rekla je. Gledam u sat, uf, 6. Namještam na 7 i po i liježem . Tonem u san. Barbara se mota oko Matije, odnijela mu kornfleks, napravila kakao. Ja sam već zaspao. Tableta, samo što nije. Mamurluk još uvijek udara.

Matija je ušao u sobu i tražio od mame da pusti još jednom Tom & Jerry. Barbi po automatizmu ispali “Draško? Ajde mu pusti”. Ja se pitam: “A zašto ja?”. Osjećam udarac šake u potiljak. “Što je tebi, si normalna?“ pitam je. Imam snažan poriv da je lupim nogom u glavu. Umjesto toga ustajem se, oblačim i bez riječi odlazim u svježe travoltino jutro. I zamisli čuda, mamurluku ni traga.