Letim visoko, padam duboko…

Eto, ovo pišem na brzinu, donekle inspiriran Borisovim mailom a i cijelom raspravom koja se povela na belomsvetu glede muško/ženskih odnosa, gdje su pale i teške riječi, a i ja, ne suzdržavši se, (sad mi je žao) malo pec pec po prstima dragog prijatelja. 

Moram priznat da sam brbljav, odnosno u ovom slučaju pišljav i da sam ovdje iznio nešto što mi nije bilo lako, ali sam se osjećao kao da mi je laknulo. Kao što ste neki od vas napipali, nisam baš sjajno, s Barbi je malo natezanje, nisam ni ja nevinašce, daleko sam od nevinašceta. Čitajući prošle postove mogao bi se lakosteći dojam da je Barbara tu negativka, bitch, bezobrazna, gruba, ali prava istina je da sam kao i svi sklon ublažavati svoje greške, a uvećavati njezine. Ne, pardon ja jako ublažavam svoje greške, imam taj poriv, “nisam ja” poriv, i kako u stvari više razmišljam o tome, ja, u stvari doista ponekad zabušavam u svojim obiteljskim aktivnostima. Žao mi je što Barbi ne doprinosi ovom blogu, makar svojim komentarima, a ni neki ljudi koji mi konspirativno kažu, čitamo tvoj blog, he he he, a poslije drukaju moju ženu kako bi me davno napustili da su na njenom mjestu i da čitaju ovaj blog. Moglo bi se reći da sam jadnik i da kukavno iznosim tu sito i rešeto umjesto da se suočim s problemom gdje je vrijeme i mjesto, ali najbolje znam da to nije tako jer za svaku ovdje napisanu riječ ulažem desetorostruki napor u ispravljanju krivih drina a ovaj blog čuvam kao blijedo svjedočanstvo svojih zabluda, sreća, uspjeha, nezadovoljstva i trenutačnih raspoloženja.

Činjenica je da sam u stvari nezadovoljan sa samim sobom. Daj mi bože da sam idealan muškarac, autoritet, staložen tip, odlučan, trijezan, uspješan, probitačan, sposoban. Problem je u mutnjikavoj viziji u kojoj sam ja stalno neki nezadovoljni faktor rastrgan između posla i obitelji, između planova i želja, između snovaca i novaca i u svemu tome ne vidim nikakve prioritete. Ima tu i još problema, sad bi Barbara mogla reći svoje, ali naprosto, u momentima imam osjećaj da mi se ne da truditi ni oko čega. Onda se događa površnost koju toliko mrzim, pa sam sebi uskačem u usta, mrzim površnost, a postajem površan. Na toj površini sam zaboravio na važne stvari, uskoro će mi se početi vrtiti u glavi, poletio sam visoko, a ne znam letiti, odljepio sam žestoko, po dnu ću se razljepiti. Ljepše bi bilo da radnik sam koji fizički radi, udiše ljepilo i pivo prdi. Da se veselim jednostavnim trenucima s klincem i ženom. 

E pa Boro, a i ostali koji čitaju ovo iz razloga da me upoznaju, hvala što se trudite, iskreno vam hvala, ovo je moj mozak, moja duša koja se rasprostire elektronskim impulsima u nadi da će zaigrati u nečijim srcima. Bez ikakve obaveze volio bi da sad netko napiše nešto iskreno, jednostavno, šta mu prvo padne napamet, čisto da mi srce bude veliko iako znam, kao što Boro reće, telefon je bolji i susret u živo.