Travoltino opet jaše?

Danas sam konačno našao malo vremena da nešto napišem na ovaj nesretni blog koji nitko više ne prati koliko rijetko objavljujem.

Cijeli niz momenata mi se u bračnom životu poremetilo, kao i u profesionalnom, a i onom poluprofesionalnom, pa ću sada navesti neke ključne stvari koje mi se vrte po glavi.
Definitivno mislim da je brak spašen, bar za sada. Barbi i ja smo nakon burnih nekoliko tjedana shvatili da se ipak volimo i kako nam se oboma više isplati da se trudimo oko sebe. Koliko će to trajati, to samo bog zna, ali kako je krenulo, poboljšao nam se život u svakom smislu.

Profesionalno sam totalno u kurcu, da budem prost.

Nakon više od dvije godine ja se nisam pomakao, a posebno nisam ni stvorio uvjete da se pomaknem. Glavni problem leži u tome što zbilja imam problema s autoritetom. Ali nemojte me sad krivo shvatiti, nemam ja problema s time da netko drugi izražava svoje želje, traži da se nešto napravi ovako ili onako, u ostalom, to je klasičan klijentski odnos. Ja sam tu servis klijentu, kako sam se jednom kod Mirne poslužio metaforom, konobar koji služi vizualne menije. Kad netko dođe i naruči, ja to moram složiti i donijeti, ono što je traženo. Problem nastaje kad se vizualni meni mora iskontrolirati i iskomentirati od strane uposlenica firme u kojoj radim koje nisu grafičke dizajnerice. Ja volim inpute, komentare, dobre ideje, ali kad ja kažem da je gotovo, onda je gotovo. Ali ne. Uvijek treba šefica staviti svoju šapu, pa daj ovo, daj ono, mislim, to užasno frustrira.

Što još frustrira je rad bez brifa. Svi koji su od vas ikada imali susreta s grafičkim dizajnom ili s bilo kojom drugom vrstom serviranja nalaze poteškoću kad moraju donijeti nešto što klijent nije naručio, jer naprosto nije. Bio sam jednom u situaciji da čekamo brif dva tjedna, no šefica je iz očajne potrebe da se ipak nešto napravi isforsirala rad na projektu u ta dva tjedna dok nije došao brif. Sav taj rad na kraju je ispao uzaludan. Potpuno bacanje vremena. Kad je došao brif, već je bilo kasno kukati, ali smo opet bili na početku, naravno, jer smo radili napamet, ne znajući što klijent treba. Glupo.

Druga situacija koja posebno iritira jest da se u natječaj moraju pošto poto ugurati sva rješenja koja imaju makar jednog fana. Na kraju balade imate prezentaciju koja je ogromna jer u njoj prezentirate 10 različitih prijedloga iako bi sasvim dovoljno bilo da su unutra tri najbolja. I tu nemam pravo glasa. Da se mene pita, npr. stavio bi prijedlog 1, 6, i 7. Ovo ostalo ne bi nikome pokazivao. Ali avaj, npr. Ani se sviđa prijedlog 3. A Nina misli da je prijedlog 5 zakon. Šefica se u zadnji čas sjetila da bi mogli iskopirati neku foru koju je ona našla u nekom starom časopisu i njoj se to, eto, baš sviđa. A to što to nema ama baš nikakve veze s brendom koji radimo, to nije bitno. Opet tona uzaludno potrošenih sati, živaca, da bi na kraju bio ćorak. To smatram čak i neodgovornim obavljanjem posla jer, ako bi se stavio u kožu klijenta, pa ko je lud da naručuje 10 prijedloga na koje mora trošiti sate i sate i milijun sastanaka kako bi se odlučio za pravo? Zato i uzima agenciju, da izbor suzi na 3, a ako se ne sviđa 3, onda ide na drugu agenciju i bože moj, a mi idemo na neki drugi natječaj i tako dok se nešto ne poklopi. Ovako to malo ostavlja dojam kao kineski dućan ili ciganski štand. Kupite, kupite, imamo svega, evo igala, evo kamiona, ma sve ima!!! A sve sranje. Jer realno, dok smo smišljali 10 prijedloga i gubili na to vrijeme, mogli smo za to vrijeme do daske razraditi ona tri i složiti tri lijepa book-a s tri rješenja.

To su neki od razloga zbog kojega mi se čini da ću kupit prnje, uskoro. Naravno, nemam ja problema s ovom firmom, naprosto se hoću pomaknuti dalje, hoću sam biti odgovoran za svoj poslovni uspjeh ili neuspjeh, potpisati svoje rješenje, razviti svoju klijentelu. Hoću da nakon par godina mogu reći da sam imao nekoliko izložbi, dobio par nagrada, ostvario nekoliko dobrih financijskih ulaganja. To nije nerealno. Već imam udrugu koja u financijskom smislu doslovno stoji besposlena, kupujem kompjuter na kredit, a u priči s upućenima saznajem da bi možda mogao uči u neki gradski prostor i pokrenuti projekte, a dizajnom bi pokrivao održivost udruge. Mislim da nije toliko nerealno da bi mogao stvoriti uvjete za svoju plaću i koristiti gradski prostor po povoljnijem najmu, pogotovo jer stvarno mislim dobar dio svojih aktivnosti posvetiti društveno angažiranim projektima za lokalnu zajednicu.

Sutra idem na jednu radionicu koja bi trebala otvoriti neke nove pravce za razvoj Travoltinog. Krenuo sam s radom na eksperimentalnom filmu s kolegom Ivorom koji bi se trebao projicirati u sklopu plesne predstave Marije Ščekić. Dotjerujemo kit.hr prije nego li ga pustimo u pogon, pripremam se psihofizički za Animafest koji počinje u subotu pod umjetničkom direkcijom mog dragog prijatelja Krešimira Zimonića. I tako, pomalo.