Otkaz

Dugo mi je trebalo da se na to odlučim. Nisam bio siguran je li to najbolje rješenje za mene.

Nazvao me poznanik, za sada ćemo ga nazvati Dizajner, jer to savršeno odgovara njegovom liku i djelu. Pitao me što radim, jesam li zadovoljan s poslom. Istina je bila takva da nisam bio zadovoljan. Već dugo sam imao osjećaj da stagniram u onome što radim, kako ne pripadam u firmu, godine prolaze i pravo je vrijeme za nešto drugo. Već je bilo pokušaja da se ubacim u neku firmu i posebno me potakao rad na Puli da počnem o sebi razmišljati kao sposobnom dizajneru koji ipak može ponuditi nešto više od onoga što nudim u Sizisu. Ima tu i drugih detalja koje nisam više mogao podnositi, ali bilo bi sad nepošteno od mene da ih tu iznosim. Ono što je bitno je da je Sizis i vlasnica Vesna prema meni bio maksimalno fer i dao mi priliku da se dokažem, koju sam ja i iskoristio. Sad je došlo vrijeme da idem dalje.

Odgovor je bio, nisam zadovoljan.

E dobro. Onda ćeš možda biti zainteresiran za ovo što ti nudim. Bio sam zainteresiran. Radilo se o web dizajnu. Firma je renomirana, velika, posjeduje dio poslovne zgrade, nudi se fina plaća. Zašto ne, pomislio sam. Ipak, nisam htio grlom u jagode i našao sam se s Dizajnerom na kavici kako bi uglavili detalje.

Dizajnera i mene veže jedan drugi, neuspjeli projekt koji je skoro bio gotov, ali je puklo negdje na pola puta kod prodaje. Izmijenili su se neki ključni ljudi na izvorima trošenja novaca i on i ja smo popušili. Ne znam koliko je on popušio, ali ja sam nacrtao skoro cijeli strip koji nikada nije ugledao svjetlost dana. Ali tu sam naučio da mogu, zato je bilo korisno. Ali to je i stvorilo neraskidivu vezu između Dizajnera i mene, naime on se osjećao da mi je nešto dužan. Cijenim to. Od sto ljudi u sličnoj situaciji, barem kad se o Lijepoj našoj radi, jedan bi reagirao poput Dizajnera.

Dakle, to je uvijek stres. Znam, dolazim na bolje, svi su pokazatelji tu. Dilema je, što ako. Što ako opet bude puška (i zadnji put je bila nepogrješiva stvar). To je nemoguće reći. Što se Dizajnera tiče, ja vjerujem da on zna što radi. Ali da li zna sve, to je pitanje. Kad jednom uđem tamo, sam sam. Ja i moje znanje. Zato je dobro da znanja u početku bude čim više. Osigurao sam se knjigama. Pa da se vidimo.

Dati otkaz je gadna stvar. Netko računa na tebe, zdravo za gotovo. Moja šefica čak i za moj ukus malo previše. Računala je i na stvari koje su me malko naljutile. Stoga mi nije bilo teško sastaviti pismo u kojem po točkama navodim razloge svojeg odlaska. Opet, iz pristojnosti i nepotrebne fame ne želim ih ovdje dijeliti. To je između mene i moje šefice. Privatna stvar.

Taj dan ona se vraćala s puta. Nisam joj htio ništa saopćiti dok ne potpišem ugovor. To se otezalo i otezalo. Napokon su me pozvali da potpišem ugovor. Uzeo sam pauzu i krenuo po dragocjen papir. Uzbuđeno sam ulazio po drugi put u svoju možda buduću firmu u sljedeće dvije godine. Dotjerane recepcionarke na ulazu u zgradu, svi se ljubazno smiješe. Masivan futuristički lift. Nasmijano lice mladog voditelja projekta ispraća me u prazan ured, isti onaj u kojem sam prije nepunih tjedan dana vodio razgovor za posao. Donosi se papir, bile su neke izmjene i dok to nismo riješili prošlo je sat vremena. Sad, s ugovorom u džepu idem prema Sizisu. Vesna stalno javlja da će doći malo kasnije. Živci su sve tanji i tanji. Sjedam za kompjuter i pažljivo sastavljam pismo koje sam prethodno skicirao dok sam se vozio tramvajem. Pročitam ga nekoliko puta, uočavam greške, ispravljam, printam, ponovo greške, ispravljam, printam i tako nekoliko puta. Vesna zove, ja je pitam kad će više doći, ona će, sutra, mora negdje još nešto, a ja inzistiram, moramo nešto razgovarati. Složim se da ćemo ipak sutra.

Nenadano Vesna javlja da ipak dolazi u ured. Odmah mi pada na pamet, pronicljiva je ona, sigurno dolazi zbog mene. Pričamo nešto o nekim plakatima, i kad su se svi pokupili, ja nju, hoćemo mi? Nisam joj puno objašnjavao kad smo sjeli za stol. Bilo mi je užasno neugodno. Tresao sam se od muke. Ona je pažljivo čitala pismo. Počela se smijati. Nešto mi je govorilo da je to zato da ne zaplače od muke. Nije joj bilo lako, počinju godišnji, ona sad mora pothitno smisliti neku alternativu za mene. Bila mi je draga, na neku foru, dopadala mi se, a mislim i ja njoj. Teško je isključiti emotivnu komponentu. Da malo ublažim intenzitet ponavljam: “To nije ništa osobno, to je samo posao”. Kao Stringer Bell u The Wire, It’s Business. Ok, pokazala je veliko razumijevanje. Osjećala je ona da to dolazi, nekako, ja teško skrivam svoje emocije, bilo pozitivne, bilo negativne. To me puno puta koštalo u životu.

U petak (18. 07. 2008.) je bio moj zadnji dan da radim u Sizisu. Službeno, još uvijek radim. Ali nema posla, pa ne moram dolaziti. Cijela firma je na godišnjem. Oprostio sam se od kolegica, ali sam shvatio, pa ne idem na Mjesec. Tu sam. Još ćemo se čuti. Došao sam kao prijatelj, odlazim kao prijatelj. Fakit, da je barem uvijek tako.