Taj web dizajn, otočke šmizle, kukavni filmaši i naturalizirani Nijemci

U novoj firmi se radi web dizajn. Iako djeluje lako, ima puno sitnica na koje treba paziti, sve je minijaturno, minuciozno i problem je što ja o tome ne znam ništa. Kao, reklo bi se, nema veze, naučit ću. Ali to nikako da se dogodi. Možda sam prestar za ta sranja, stalno mijenjanje posla, kao gaće poslije redovnog tušranja. Možda se zato tuširam dva puta dnevno u zadnje vrijeme. Da isperem sa sebe gomilu nagomilane gluposti. U novinama ništa novo, u mojem životu samo gomila dugova koje nemam pojma kako namaknuti. Možda bi trebao ko onaj frajer, kako li se zove, Đorđe. On mi je rekao da je prodao sliku za 70,000 eura. U stvari nije mi on rekao, rekao mi je Božo. Koji Božo? Bili ste na Šipanu? E pa ja jesam, ovo ljeto. Vodio radionicu. Odbijao nasrtaje, po Barbari ne baš uspješno, mladih otočanki. Život se na deset dana pretvorio u zajebanciju. A Božo? O tom potom. (Pažnja! Veliki, dosadni tekst!)

Šipanska Luka je mali grad na još manjem otoku. Ne zna se točno, je li manji grad ili otok. Ponekad mi se učini da je otok u gradu, a ipak je grad na otoku. Znam da pišem nebuloze, al tako je to. Nakupilo se. Doživio sam Šipansku Luku preko hotela Šipan. Da li se zvao Šipan? Koga briga, vjerojatno jest. Hotel, na prvi pogled sasvim pristojan, feng shui na svakom koraku, prpošne spremačice, luckaste konobarice, intenzivan šef sale koji mi je na kraju prodao dvije boce travarice, i lucidan kuhar, duhovit i šarmantan koji se često raspituje kod gostiju o svome učinku, skidam kapu. Vlasnik, ili upravitelj, teško je reći, slavonac, bonvivan, ležeran, srdačan. Ali odmah je jasno da u tom hotelu nešto ne štima. Prijetio sam da se događa drama za susjednim stolom oko obroka da bi na kraju shvatio da su moje kolegice i kolege iz ostalih radionica podvrgnute svakodnevnom maltretiranju od strane šefa sale, a ovaj je očito to radio po nečijem nalogu. To i još brdo malih detalja natjeralo me da se zapitam nije li ovdje u pozadini dobro poznati hrvatski scenarij pretvorbe, privatizacije, sprege organiziranog kriminala i lokalnih vlasti? Dobro, ne treba ići tako daleko, ali da su ljudi usrani i da je nešto trulo u Dubrovačkoj republici znaju već i cigani na pijaci. Kad sam već na Dubrovačkoj republici, dok sam šetao Šipanom bio sam svjestan zajedničkog prostora Šipanske luke i Dubrovnika, kao da sve pripada jednom drugom kulturnom nasljeđu od ostatka Hrvatske. Točno sam mogao osjetiti da je nekad tamo živo funkcionirala jedna druga civilizacija koja, na želost, više nije djelom naše jadne male prezadužene lijepe naše. Nekad je Dubrovnik bio trn u oku velikim pomorcima, kneževima, gusarima i sličnim osvajačima zbog svoje prekrasne lokacije, prirodnih bogatstava i plodnih polja dolinom Neretve, danas je Hrvatska meta lovaca na jeftinu radnu snagu i zemljišta koji se pod tvornice prodaju budzašto. Pišem ovo pod dojmom kupovine Pik-a Vrbovec od Todorića koji je dobio isti za jednu kunu pod uvjetom da pokrije dugove državi. Dugove je država oprostila, znači da je Todorić automatski zaradio gomilu para ni prstom ne mrdnuvši. Činjenice, sve je moguće provjeriti. Da ne govorimo da su se gubitci Pika umnogostručili otkako je Tahi, pardon, Todorić na vlasti. Zanimljiva tema? Možda drugom prilikom.

Ljretna škola filma Šipan zamišljena je kao ljetna radionica u trajanju 10 dana za osnovnoškolce. Moj posao je bio da vodim radionicu animiranog filma i za tu potrebu sam preselio kompletnu opremu na otok. Nije mi bilo lako. Dobio sam grupu od 7 do 12, četrnaest njih i posao se, u glavnom, sastojao od smirivanja razreda, nadglasavanja poludjele dječurlije od čega su najmanje imali koristi oni najtalentiraniji. To se vidi i po filmu. U filmu dominiraju dva klinca koja su apsolutno šišala sve po talentu i mašti. Šteta što su i oni bili zaigrani, jer bi inače mogli napraviti više. Ovako mi samo ostaje nada da sam ucrtao trajno ljubav prema animaciji ovoj dvojici desetogodišnjaka. Tko zna što će s njima biti na godinu, ne usudim se ni pomisliti. A sad koja riječ o organizaciji (Miro Bronzić me obavijestio da će pročitati u blogu, e pa, Miro, čitaj!)

Što se tiče dogovorenih stvari, tu se nemam što požaliti, sve je ispunjeno do najsitnijeg detalja. Priznali su i da su pogriješili s grupom, da su možda kod mene trebali biti najstariji, a ne najmlađi. U svakom slučaju, pogriješio sam najviše ja što nisam malo ranije i jasnije odredio o kakvoj se radionici radi. Moja metoda bila je vrlo nejasna, s obzirom da nisam to nikada radio, a samim tim je i frustracija gomilom djece rasla iz dana u dan. Sjećam se kako sam jedan dan samo sjedio i očajavao, obuzeo me snažan osjećaj panike i manjak samopouzdanja. Djeca su vrištala “Profesore, profesore” tako da sam se znao buditi noću uz odzvanjanje “Profesore, profesore, profesore!”, molim, “a šta da sad crtam” “Čekaj, sad sam kod njega” “A profesore… profesore” “Aaaaaaarrrgghhhhh!!!”

Drugi dan sam nadošao na plan, “Vi stariji, ne morate dolaziti više u jutro. Ajte kući, vi mlađi ostajete.” Jedan mali mi se pobunio, nije on mlađi, inzistirao je na starijoj grupi. Što sam mogao, na kraju nije ništa napravio, uz sve moje napore. Netko je tu samo radi druženja, to sam uskoro shvatio. Shvatio sam i da sam prokleto razmažen. Navikao sam raditi s nadarenima, kao u Novigradskom proljeću. Kad bolje razmislim, na Novigradsko proljeće dolaze djeca iz pedesetak osnovnih škola, pažljivo odabrana i propuštena kroz mnoge filtre, od učitelja, preko stručnjaka, psihologa, pedagoga, do roditelja. To u Novigradu je (bila) elita.

Kako je to na kraju ispalo? Tadadaaam, “Tulum za sve”

Nakon brdo mučnih predradnji koje su se sastojale u tome da sam morao sliku po sliku riješiti pozadine kako bi mogao likove, jelte, lijepiti na istu, neku drugu, gomilao sam kadrove bez neke ideje što će od toga na kraju ispasti. Imao sam neku neodređenu predodžbu priče koju smo u razredu skicirali, ali sam, kako se rok bližio, stvari sve više pojednostavljivao. Npr, ovdje se vidi scena košarke koja je zamišljena kao mala ljubavna drama. Između ostalog, draga skoči u more drugome, kapetanu broda, ali je završilo na ispadanju lopte i nečemu što samo jako maštoviti mogu prepoznati kao ruganje. Također, ideja je bila da dođe druga cura, ova koja dodaje loptu, i da poslije dva para odu na parti. No, s obzirom da taj glavni, centralni dio nije bio osobito razrađen, morao sam ugušiti početak. Zadovoljan sam što je kraj ispao približno kako je zamišljen. Zgrada izgleda puno smješnije nego što su klinci uopće mogli zamisliti, a posebno me veselio detalj kad zgrada zakasni na brod, naime, to sam postigao potpuno slučajno, kad sam napravio animaciju zgrade, malo sam je prekasno stavio u kadar i brod je već krenuo, ali kad sam to ugledao, odmah sam se nasmijao i rekao “To!”. Još jedan primjer kako dobre stvari nastaju slučajno.

Montažu je radio Blagoja, Blaže, Badža, odličan makedonski montažer koji mi se odmah dopao. On je zaslužan za odličan ritam centralnog djela koji smo zajedno radili poprilično pijani u tri ujutro. Bilo je nešto od Ivora u njemu, ne mogu to točno reći, ali sam instiktivno shvatio da će mi on trebati. Naime, to moram ovdje napomenuti (kao isključivo moju grešku), ja nisam imao asistenta i montažera, kao ostali voditelji. Recimo, igrani film su radili Zvone Jurić i Amir Kamber koji su imali isto oko 14 klinaca, te im je film montirao Nikola Bišćan. Dokumentaristi, također, u paru, Brand Ferro i Petra Seliškar, plus spomenuti Blaže. Mladi fotografi su imali odličnog Željka Koprolčeca kojem je asistirala njegova supruga, a i prijateljica iz Zagreba, koja se, divnog li čuda, također bavi animacijom, ali je ipak s njima radila fotografiju. Jedina pušiona bio sam ja, jer osim što sam imao previše klinaca, koji su, u glavnom, bili vrlo zaigrani (a animacija, iako je to igra, je jedan vrlo zaguljen posao u kojem valja dobro zasukati rukavi), a morao sam pri tome biti, do nekle, i suprug i otac, što je ponekad bilo vrlo šizofreno. Miro će me razumijeti, on isto ima obitelj. Razmišljajući o svemu tome zaključio sam da sljedeće godine ne idem (u slučaju da me opet pozovu) ako iz HFS-a ne dobijem malo konkretniju potporu u smislu financija za asistenta i montažera. Zašto bi ja, koji vjerojatno radim najkompliciraniji posao od svih, to sve prolazio sam? U glavnom, Miro, ako ovo čitaš, a zamislio si da animacija ide i iduće godine, predlažem malo bolju pripremu i da se malo iskoordiniramo s HFS-om.

Sad malo o web dizajnu. Teško mi je oteti se dojmu kako je cijela priča s webom puno jednostavnija i brža od grafičkog dizajna. U Sizisu smo imali brdo situacija gdje mi naprosto radimo nešto što se nije na kraju prodalo, toga je bilo, dok sam ja radio, dvije trećine. Ovdje se skoro sve na kraju proda, ali je vrlo podložno brzim promjenama. Što znači, kad se jednom složi layout za cijeli katalog on takav ide u tisak i gotovo je s izmjenama kad se složi. Ovdje se stvar može graditi postepeno, a klijenti su svjesni te promjenjivosti i koriste je. Može se desiti da smo riješili trećinu sajta i to već odavno, al onda se netko sjeti da se treba ubaciti novi odjel koji ima drugačiji dizajn, i onda se dešava, iako je sajt živ, radi se i dalje na njemu, slažu se prijedlozi dizajna, raspravlja se, radi kao da je u pitanju novi projekt, a u stvari radi se o istom. Koliko me ta ležernost donekle veseli (nema upropaštenih naklada) ima nešto što mi se ne sviđa, ali ne mogu objasniti točno što. Još uvijek sam na početku, ovo je tek treći tjedan, pa kad malo sredim dojmove možda nešto napišem na tu temu.

E da. A tko je Božo? Božo je vlasnik kafića “Luka” u kojem sam svakodnevno visio i pijuckao rakiju. Imao je dobru domaću lozu, odličan đin koji sam kusao u par navrata i Guinnes, koji je koštao masu, ali sam uz njega dobio i finu čašu u obliku sisate ljepotice, tako da piješ i miluješ grudi, što je posebno lijepo. Božina žena, Sonja, koja isto opslužuje goste djeluje kao da joj se to ništa ne da, ali sve to pokazuje duhovitim šarmom pa joj se ne može uzeti za zlo. Najljepše što je u tom kafiću atmosfera bila kao da sam došao kod nekoga kod kuće. Božo je pravi nepatvoreni hedonist. Neću više ništa reći, nego, pravac Božo. I vidimo se tamo.

I to je, dragi moji sve, a što sam htio napisati o naturaliziranim Nijemcima i otočkim šmizlama, morat ćete se dovititi sami, ponestalo inspiracije. Ćao!