Kako ste proveli prvi dan nove godine? Kažu da je to znakovito za ostatak godine, pogotovo to kažu za trenutak koji je netom nakon ponoći. Kako ste se osjećali u taj trenutak?
Ja sam brinuo za Matiju. Bolio ga je zub, dali smo mu lijek nešto prije ponoći i čekali da proradi, on je to pratio suzama. Znam da je sklon pretjerivanju, ovaj put je stvarno izgledalo da ga boli. Urlao je zagrnut dekicom a Buga ga je u čudu gledala. U sobi su sjedile zabrinuta Barbara, suosjećajna Iva koja je ljuljuškala bebu Huga, Kiki i ja smo dopuzali iz kuhinje gdje smo na novogodišnju noć raspravljali – kako raspetljati zamršenu situaciju u Attacku.
Dan poslije smo se jedva probudili, Barbara i Matija u jednom krevetu, ja u drugom. Sanjao sam Lenu. I Plitvice. Shvatio sam da moram otići tamo. Više je razloga, mahom metafizičkih. Naprosto, osjećam da to moram, fizički tamo doći, vidjeti malu Skasku, prošetati Plitvicama na kojima sam zadnji put bio 2001. Preko sedam godina je prošlo, pa sam se zapitao, što sam ja u tih sedam godina postao. Razmišljao sam i o tome mogu li neke od, recimo loših stvari promijeniti. Pa idemo redom.
1. Premalo se uključujem u obitelj
Isti je problem bio i dok sam hodao s Lenom. Let’s face it: ja sam razmažena lijena budala. Ili još konkretnije, kad god mogu, pokušavam se izvući od svih poslova koji nisu neki uzvišeni oblik “umjetnosti”, filozofiranja, kopanja po nekim neshvatljivim informacijama, a nakon svega, suviše često mi se događa da zaspem uz televiziju, neki glupi film koji mi ništa ne znači, ali ipak, moram, gledam dok ne crknem. Sjećam se i dan danas žestoke svađe koju sam imao s Leninom tetom, detalji neka ostanu među nama.
Od ove godine bi mogao promijeniti točno to. Više energije uložiti u našu malu zajednicu. Barbarini signali postali su više nego očiti, a što je najsmješnije, to uopće nije teško. Samo se trebam zapitati – što danas mogu napraviti po pitanju obitelji. Možda se i sistematizirati. Pa imati mind mapu na zidu koja se zove ljubavno gnijezdo, misleći pri tom na svoje najmilije i nacrtati grane mojeg (mogućeg) doprinosa. Kaže Toni Buzan da se tako vizualizirani ciljevi ostvaruju sami od sebe. Ne znam. Vidjet ćemo.
2. Živim neuredno
To se može sagledati iz više nivoa. Jedan je svakako higijena. Nije da se ne perem. Ali bi trebao češće, naprosto, to je ritual, meditacija. To treba shvatiti ko čišćenje duše i zbrkanih misli – moje su prečesto zbrkane. To treba i shvatiti održavanjem radnog/životnog prostora, pospremanjem, sortiranjem, stalnim malim preinakama. Mislim da ne postoji savršen red, ali svakako postoji ideal savršenog reda i krajnje je vrijeme da mu se počnem približavati.
Opet jedna Mind mapa, “Savršeni red” s granama od svih psihofizičkih aspekta reda odnosno nereda. Mislim da će mi uredniji život pomoći kod drugih neugodnih istina. Vjerujem da će se to na globalnom nivou osjetiti i kako će i moji bliži automatski postati bolji.
3. Nemam posla
Ova je gadna. Iako sam, realno, radio od 2001. a bio stalno zaposlen od 2003. ja na 1. 1. 2009. nemam posla. Kažu – u tome nema nikakve sramote. Kako sam ostao bez posla krajem 2008.? Pa – ja sam sklon reći, ne mojom krivicom. Ali to je pogrešno. Itekako sam kriv. Sjećate se posta Otkaz? Ne? Pa mogu si misliti, nitko ne čita ove moje žvrljarije – osim mene. Možda tako i treba. Pa. Bože moj. To je smisao ovog mojeg bloga. Nije li? Jednostavno – prevario sam se. Loša odluka. Odgovoran sam za nastalo s(r)tanje. Neću sad ulaziti u to kako to nije bio posao za mene. Neću sad niti po Dizajneru iz priče otkaz koji me, de facto, zajebo. Sâm sam se usosio- gadno. Već mjesecima ne radim. Bezuspješno tražim posao. Nitko mi ga ne želi dati. Svatko ima neke svoje, vrlo opravdane isprike.
Ne želim se dati ogorčenju. Imam na lageru toliko projekata koji bi, kad bih samo to radio, u potpunosti ispunili cijeli radni dan, od 9 – 5, i da mi još jedva ostane vremena za gore spomenuta prva dva rješenja neugodne istine. No, financijska slika je loša. Ti projekti ne nose novac. Svaki mjesec banka sjeda na račun svojim potraživanjima koja nisu mala. Dakle, potrebno je čim prije realizirati neke isplative projekte. Čim prije – znači odmah, jer inače, za koji mjesec nemam više ni stan. To bi bilo savršen početak godine, banka oduzima stan. E pa, neće ići.
Mind mapa s centralnom idejom financijske neovisnosti. Neki bi to nazvali biznis plan. Imam nekoliko ideja, ali će na kraju to biti zbir svih ideja. Kriza je, e pa šta je, ne boji se tko je zdrav. Ja se osjećam zdravo – kažu da je to najvažnije. Za ostalo ćemo dobro zasukati rukave.
4. Nemam ni jedan svoj animirani film
Istina, nemam. Kamov bi se teško mogao nazvati mojim, film je nastao na projektu Magde Dulčić, a radio sam ga u suradnji s više autrica/autora i ne može se reći da je moj. To je više – stilska vježba. Imam i onu nesretnu špicu Sajam knjige u Istri. To nije film. A i ideja nije moja. Od Mauricia Ferlina je. Iako, kažu, ne treba se time zamarati. Važno je znati dobro napraviti svoj dio – režirati. Tako će biti s Anom Kolegom i adaptacijom njene izložbe – “Ljubav i prevozna sredstva”. Adaptacija se zove “Pokraj mene” i radi se na tom filmu već neko vrijeme. Ana je glavna crtačica, dakle, dizajnerica, a ja sam autor scenarija redatelj i animator. Za autora glazbe je veliko iznenađenje, ne želim ga pokvariti tako da to objavim, a čovjek na kraju odustane. Ako je ikad bio pogodan trenutak za realiziranje karijere animatora, to je sad kad je Zimonić preuzeo kormilo Zagreb filma. Među nama postoji višegodišnja suradnja i veliko povjerenje. To se u našem pozerskom Zagrebu teško steče. Zato sam krenuo u megalomansko gomilanje ideja za filmove, ne samo mojih. Pecam po idejama sa svih strana, mladi i stari scenaristi, scenaristice. Sve koje znam da imaju zanimljivi materijal za animirani film. Pripremam se na sljedeći veliki korak. Da odradim sam sve, i dizajn i priču i režiju, to je ono pravo.
Novogodišnji zaključak – odluka?
Da zaključim, nanizao sam tu neke glavne probleme, nisam siguran jesam li nabrojao i pola svojeg nezadovoljstva sa sobom. Odlazim za Plitvice s Matijom. Nadam se da ću uspjeti ostvariti svoje ciljeve, sigurno je da ću neke od njih putem morati žrtvovati, nadam se samo da to neće biti animacija. Jer od ove godine mi je dosta žrtvovanja animacije. Ipak je to moja prva ljubav. I koliko god, realno, prihvaćam da su prva tri problema važna za normalno funkcioniranje svega u životu, ne ispravim li četvrtu neugodnu istinu, mogao bi se pretvoriti u frustriranog idiota, a tako ću uništiti sve nade i za prva tri koraka. Poželite mi sreću, ako možete, hoćete, uključite se aktivno ako vas to zanima. Jedna od stvari koju sam si osobno obećao je da ću češće navraćati ovdje. Pa se vidimo.
