Počet ću od možda najvažnije točke, iako su je Disneyevi velikani stavili na kraj. Dopadljivost. Što je to? Jako je teško definirati. Ono što nam se dopada ovisi o tome koliko nas privlači, koliko nam je interesantno i upravo se tu lome koplja oko grafičkog dizajna i dizajna općenito. Ako ću pisati o ukusu, tu mogu zaustaviti priču i ne idemo dalje. Ono o čemu mogu pisati je o primjerima za koje mislim da su dopadljivi i pokušati opravdati zašto.
Dopadljiv je svaki lik, pozadina i prizor koji na neki način plijene našu pažnju. Spoj je to dizajna, kvalitetne, jasne poze, snažnog stava lika i efektnog odnosa s pozadinom. Jasno je da svi elementi proizlaze iz osnovne ideje i priče, jer jedino tako će dopadljivost dobiti na pravoj snazi. Kad vidimo prizor koji je dopadljiv, ne možemo skinuti pogled s njega. Ono što Zagrebačku školu crtanog filma pored limitirane animacije, tema za odrasle i avangarde najviše obilježava — autori iz Zagrebačke škole bili su majstori dopadljivosti. Najveći od svih je svakako Dušan Vukotić.
Počnimo od najpoznatijeg primjera, Surogat Dušana Vukotića.
Prizor iz Surogata Dušana Vukotića
Boje, linije i oblici odaju sofisticiranu estetiku koja crpi svoj izraz iz modernog dizajna iz 60-ih godina kao i slikarstva, prije svega kruga oko Kandinskog, dakle Paul Klee, i to društvo. Način kako se oblici smještaju u format potpuno dokida perspektivu, realni smještaj na pozadinu i automatski nas priprema na nadrealnu likovno konceptualnu igru Surogata. Sve je jasno, turist položajem očiju, ruku, ustiju jasno komunicira svoju radnju i emociju, lik djevojke već svojim držanjem odaje razvoj događaja koji će za turista biti nepovoljan. Jasnim geometrijskim oblicima gledaoc se vezuje za odnose i razmjerno tome fokusiran je na čaroliju filma. Dopadljivo i efektno. Već na zamrznutoj slici.
Idemo dalje. Lik turista je toliko suptilno razrađen, sitnim detaljima u načinu kako uzima alate, kako oblači gaćice, kako smišlja načine da impresionira djevojku vezuje nas za svoju sudbinu i mi smo potpuno zaokupljeni njegovim težnjama i problemima. Ta vrst dopadljivosti postiže se bliskom suradnjom između zahtjeva koje postavlja sama priča, razradom lika i pokreta već dopadljivog i originalnog dizajna. Nema smisla da ulazim dalje u analizu, ono što je najpametnije, da se zavalite u svoje naslonjače i uživate u ovom dragulju.
A sada nešto sasvim drugačije:
Mali leteći medvjedić i meni posebno iritantan lik, dizajn Nevena Petričića
Mali leteći medvjedići su prema mom skromnom mišljenju suprotnost od dopadljivoga iako se u svakoj liniji, u svakoj slatkoj boji, pufastom obliku i mekim tupim pogledima punim naivne sreće vidi težnja za dopadljivim. Težnja, da, ali cilj — neispunjen. Pacijent umro.
Neki od vas se tada nisu ni rodili, ali osamdesetih je bilo popularno raditi serije s patuljastim slatkim bićima koja ili lete ili su neka povrća ili životinje. Sjećate se Cipelića, Snorkija, Bipsića? Čitam po Internetu kako još ima onih koji s nostalgijom zadrhte kad vide ili čuju nešto o tim likovima. Ja ih zovem klonovi Štrumpfova.
Snorkići i ostala klonovska bagra
Kad sam bio mali, volio sam Štrumpfove, al danas kad ih gledam, nisu mi više dopadljivi. Suprotno izvorniku, Štrumpfovi su prva žrtva industrijskog štanceraja Hanne i Barbere, iako bilo je toga i ranije (Lik Orienta, Scooby Doo) samo je u Štrumpfovima to najviše vidljivo s obzirom da se radi o adaptaciji europskog strip klasika, kojeg bi i danas rado pročitao. Kad je u pitanju dizajn likova, karakterizacija i priče, oni su dobro postavljeni, ali za to je zaslužan Peyo, belgijski autor koji je 1992. umro u bijedi jer navodno nije platio poreze na tantijeme. Ako pogledamo donju naslovnicu uvidjet ćemo da Peyo savršeno vlada dopadljivošću.
Naslovnica druge epizode strip serijala Štrumpfovi, Peyo
Likovi su jednostavni, jasni, poze sadržavaju suptilne detalje u karakteru. Kod izraza lica naznačava se fina drama koja je tema cijele epizode, jer za razliku od crtića, Štrumpfeta je negativka s plavom kosom.
Da ne bude zabune, dopadljivo ne znači i slatki zečići i mekani mačići. U knjizi “The Illusion of Life” se spominje “kvaliteta šarma, ugodnog dizajna, jednostavnosti, komunikacije i magnetizma”. Ja bih dodao i originalnosti, jer ljudski je gledati u nešto novo, otkrivati i upijati svim čulima. Mogao bi sada nabrajati sve negativnosti Petričićevog pristupa kod Letećih medvjedića i koliko je to (možda) upropastilo Zagrebačku školu crtanog filma, ali ne da mi se. Više se volim podsjetiti na dopadljiv pristup koji nas je kao djecu nadahnjivao u 7 i 15.
Obratite pažnju koliko je truda uloženo u brigu oko linije. Sve poze su jasne, sve se dobro čita, sve je magnetično i šarmantno.
Nemojte misliti kako sam zadrt i kako ne pratim današnje crtiće.
Fantastična odiseja doktora Zodiaka - film Matije Pisačića
Moj prijatelj, kolega, suborac Matija Pisačić majstor je dopadljivosti nove generacije. Njegov film je upravo na Danima hrvatskog filma osvojio Oktavijana i postao jedini domaći animirani film koji je ove godine nešto osvojio na Danima. On je naš Fred Moore. Koliko god se trudili, nikako nismo mogli dostići njegovu lakoću crteža i dopadljive likove i situacije koji su ispadali iz njegovog pera, kista, flomastera. Iako on možda ima problema u nekim drugim osnovnim principima animacije, na kraju dana uvijek se radi o dopadljivosti.
Da zaključim citatom iz The Illusion of Life:
“Slab crtež nije dopadljiv. Crtež koji je kompliciran ili ga je teško razlučiti nije dopadljiv. Jadan dizajn, nespretni oblici, čudni pokreti, sve to oduzima od dopadljivosti. Gledaoci uživaju gledati nešto što je dopadljivo, bilo izraz, lik, pokret ili cijela situacija u priči. Dok živi glumac ima karizmu, animirani crtež ima dopadljivost.”
Ovo je 12. princip animacije po listi koju su sastavili Ollie Johnson i Frank Thomas dok su radili na svojoj knjizi “The Illusion of Life”. Ostale principe sam popisao u uvodnom tekstu Osnovni principi animacije – uvod.
