Ima li tvoj crtež težinu, dubinu i balans?
To je bilo nalijepljeno iznad jednog stola u Disneyevim studijima. Plastičan crtež je onaj koji ima težinu, dubinu i balans. To znači da, iako linearan, crtež je nastao kao posljedica logičnog kombiniranja volumena koji na kraju predstavljaju topografiju (konstrukciju) za polaganje linije. Zašto je to bitno? Jednostavno, da bi pomaknuli crtež, potrebno je shvatiti što se događa ispod crteža, kako bi pokret bio uvjerljiv i kako bi radnja koju izvodi lik bila prepoznatljiva. Naravno da postoje crteži i filmovi koji demantniraju to pravilo, ali ako nije riječ o izuzetno šarmantnom i dopadljivom dizajnu nedostatak plastičnosti u crtežu vodi do onoga što zovemo zamor materijala. Postoje i primjeri koji svjesno negiraju pravilo volumena, o tome nešto kasnije.
Metoda koja je poznata još od renesanse je konstrukcija crteža iz jednostavnijih geometrijskih oblika.
Što nam o plastici govori crtež Raphaella Santija? Ovalni oblici vidljivi su ispod svih crteža i ako pažljivo pogledate točno se naziru kružnice, elipse, a na nekim mjestima i valjci i kvadar.
Jednostavni geometrijski oblici mogu biti konstrukcija za sve oblike koje zamislimo. Zamisao je stara, majstori Renesanse posudili su je od Grka, ovi od Egipćana, ovi od Paleolita? itd itd. Uvijek je čovjek težio pojednostavljivanju forme, jasnom stiliziranom obliku koji je lako izvesti (multiplicirati) i koji jasno komunicira priču/osnovnu ideju. Isto je s animacijom. U animaciji postoji još jedan specifičan problem — to je ogromna količina crteža za koju je ponekad potreno više crtača/crtačica i teško je održati kontinuitet i prepoznatljivost ako ne postoji ono što se zove model lista.
Model lista za Zekoslava. Izrađeno za Tex Averyja i prvo pojavljivanje Bugs Bunnija ikada, film Wild Hare
Iz model liste jasno je što lik može i treba komunicirati svojom gestom, grimasom, na koji način je konstruiran, od kojih oblika, na kojem mjestu su dijelovi glave, tijela i slično.
Svojevremeno je među mladim animatorima kružila knjiga Prestona Blaira, koji je bio Disneyev animator, a kasnije prešao u MGM i odgovoran je za one prekrasne i lude animacije iz filmova Texa Averyja. Nisam nikad volio tu knjigu, al svejedno često zavirim u nju da se podsjetim koliko je važno likove i crteže općenito graditi po hijerarhiji. Od općeg prema pojedinačnom. Na njega ću se često vraćati, jer jasno komunicira kako se određeni problemi rješavaju.
Konstrukcija dvonožnog karaktera, Preston Blair
Pojašnjenje. On koristi liniju akcije koju ću objasniti nešto kasnije kad bude govora o pretjerivanju. Na to se nadovezuju dva jajasta oblika, onaj donji je već iskrivljen u odnosu na liniju akcije. Obratite pažnju na ucrtane linije na jaju za glavu, odmah određuju sredinu, položaj očiju, njuške. Dolaze oblici koji definiraju oči, uši, njušku, ruke, noge. Dodaju se detalji, poput prstiju, repa, obraza, obrva. Završava se crtež poze.
Simetrija
Iako je simetrija u svemu što nas okružuje, simetriju je poželjno izbjegavati. Frank Thomas je to duhovito izrazio crtežom.
Vizualni vic o tome kako simetrični likovi djeluju kao da su drveni i prijeti im padanje.
Neki animatori su bili opsjednuti izbjegavanjem simetrije, koliko se trudili, uvijek bi iscurio crtež koji je ravan, simetričan, dosadan. Ako je dosadan, gubi na dopadljivosti, dakle, opet imamo problem.
Zagrebačka škola
Premijera Nikole Kostelca - dizajn Vjekoslav Kostanjšek
Na liku pjevača se vidi da je od jednostavnih oblika koji ulaze jedan u drugi i tako pojednostavljuje animatorima da ga stave u koju god hoće pozu. Majstor Zlatko Grgić koristi položaj i odnos da postigne osjećaj napetosti kod uzimanja zraka i pjevanja i poseban balans kod gracioznog ulaska na pozornicu.
Vrlo brzo su zagrebački autori uočili potencijal izbjegavanja plastičnog crteža, tako da je nastala serija prekrasnih radova gdje su likovi bili naglašeno dvodimenzionalni i pojednostavljeni. Poseban majstor za to bio je Vatroslav Mimica koji je često svoju režisersku palicu ukrstio s Aleksandrom Marksom kao glavnim crtačem i Vladimirom Jutrišom kao glavnim animatorom. Neki kažu kako je upravo ovaj trojac najodgovorniji za prepoznatljivu estetiku Zagrebačke škole. U Maloj Kronici Vatroslava Mimice autor i ekipa vješto se igraju nedostatkom dubine i to koriste kao geg. Na semaforu poskakuju glave, auti su jedni na drugima, likovi su namjerno drveni.
Za kraj epizoda koje neki od vas znaju. Naime, kad smo bili izabrani od Zimonića da mu budemo suradnici na projektu, Matija i ja smo dobili sobu u Zagreb filmu, a uz sobu je došao i zadatak od kućnog animatora da vježbamo konstrukciju likova, dakle, da učimo plastičan crtež. Primjer koji nam je animator donio je bio s Malih letećih medvjedića. Principi koje sam naučio u tih par dana doveli su do toga da potpuno ignoriram to i crtatam nebulozni dio za Variete Radikale. Matija je još više poludio pa je crtao Medvjediće koji su postali brutalno dlakavi, imali vampirske zube i općenito djelovali vrlo opasno i perverzno. Pouka — treba biti oprezan s tim konceptom oko konstrukcije, posebice ako se radi po modelima Malih letećih medvjedića.
Ovo je 11. princip animacije po listi koju su sastavili Ollie Johnson i Frank Thomas dok su radili na svojoj knjizi “The Illusion of Life”. Ostale principe sam popisao u uvodnom tekstu Osnovni principi animacije – uvod.
