Estonski crni humor, mračno mi je to, bizarno, ja to ništa ne kužim, čulo se po kafe baru Apartman koji je poslužio kao mjesto za domjenak.

Na moju veliku žalost ekipa koja radi priloge za video na webu Animafesta nije se pojavila tamo, jer je sigurno mogla snimiti zanimljive izjave zbunjenih mi kolega animatora i drugih kako pokušavaju odgonetnuti zašto se lopov toliko zadržao, što mu znače te ruke, kako je on završio kroz prozor, otkud sad tajna u cipeli?

Maestralno, kao i uvijek, Pärn se poigrao s našim mozgovima, našalio se mračnim temama kao što je gubitak voljene osobe. Čak i patnja djeteta poprima oblike tragikomične bizarnosti u odnosu na dvije pretile prostitutke. Igra skrivenim značenjem ovdje je više nego ikad razotkrila majstorovu taktiku da pravu priču sakriva kao tajanstveno blago, a na nama je da nježno gulimo slojeve da bi samo nanjušili supstancu.

Film je težak, pripremite se za naporne, ponekad neugodne minute. Što se mene tiče, vrijedi ne samo svake sekunde, već svake crtice na svakom pojedinom kvadratu koja je u njega uložena.

Kako je danas u 11 razgovor s autorom, ne znam što ću ga pitati jer bi mi dobro došlo još jedno gledanje, ali za mene je film apsolutna petica, što mogu argumentirati kojem god od mnogih osporavatelja na koje sam jučer naletio. To što netko ne razumije vrhunski art znači da je lijen gledaoc, što je apsolutno svačije pravo, međutim, u te se ne ubrajam. Bravo gospodine Pärn, dođi nam opet i na godinu s novim filmom, kao što si i obećao s pozornice!

P. S.

Da dočaram djelić otvorenja, Alexei Alexeev, koji je btw. pričao da je Krok festival ono, must see, s Vjerom Matković je koristio svoje tjelo kao platno na kojem se vrtio njegov vlastiti lik. Mislim da mu se ostvario san, a da to nije ni shvatio. Žao mi je što nemam video, nadam se da će se Animafrik tu isprsiti.

Priita Pärna nije potrebno previše predstavljati starim posjetiocima Animafesta. Već postoje poklonici koji u redovima stoje da pokupe djelić inspiracije ovog razigranog lucidnog Estonca. Sad je snage udružio sa suprugom, bivšom studenticom, i prvi put nakon deset godina završio film. Nešto o njemu sam načuo iz filma Pärnography, prikazanog na prošlom Animafestu povodom nagrade za životno djelo. Tom prilikom sam vodio i razgovor koji će izaći u biltenu Animafesta, tekst je nepotpisan, ali oni koji trebaju znati, znaju tko ga je napisao. Tom prilikom mi je rekao kako on zapravo uopće ne voli animaciju što me zaintrigiralo.

Iz ovog djela ćete vidjeti i kako mi je bio mukotrpan posao taj intervju skinuti. Iz nekog razloga na snimci se neki djelovi ponavljaju kao da ploča preskače, uopće mi nije jasno zašto se to događa. Al to je inoako samo za informaciju, kako čovjek zvuči. Intervju je u cijelosti objavljen u ovogodišnjem biltenu Animafesta. Hvala Zimi još jednom što me bacio u vatru. Zahvaljujući tome imam sad Pärnov broj u mobitelu, a vjerujem da mogu i računati na njegov savjet oko novog filma “Ljubav i prevozna sredstva” koji je sad u predprodukciji. A zašto bi uopće htio njegove savjete? E pa zbog ovoga:

Trokut

Može li se kućanica zaljubiti u patuljka koji stanuje u njenoj pećnici? Kako to izgleda kad muž ode, a patuljak zamjeni njegovo mjesto? Pogledajte u ovom remek djelu.

Doručak na travi

Kontroverzan film koji satirično oslikava svakodnevnicu Sovjetskog Saveza. Pratimo 4 lika čija se sudbina na kraju spoji na poznatoj kompoziciji. Film je dobio brojne nagrade, između ostalog glavnu nagradu na Animafestu.

Time Out (1984.)

Posebna poslastica koju sam puštao klincima na Šipanu. Tom filmu su se posebno veselili i svaki dan su tražili da ga pustim opet. Ne moram niti objašnjavati koji je to za njih bio kulturološki šok i koliko je utjecalo na njihov način razmišljanja o stvaranju filmova.

Još jednom napominjem, u kinu Movieplex je Pärnov najnoviji film pa preporučam da provjerite ima li života bez Gabrielle Ferri. Isto tako, javio mi je da sa sobom nosi kolekciju svojih filmova na novo izdanom DVD-u. Pa tko voli, nek se javi, vjerojatno na štand u kino Europi.

Ima li tvoj crtež težinu, dubinu i balans?

To je bilo nalijepljeno iznad jednog stola u Disneyevim studijima. Plastičan crtež je onaj koji ima težinu, dubinu i balans. To znači da, iako linearan, crtež je nastao kao posljedica logičnog kombiniranja volumena koji na kraju predstavljaju topografiju (konstrukciju) za polaganje linije. Zašto je to bitno? Jednostavno, da bi pomaknuli crtež, potrebno je shvatiti što se događa ispod crteža, kako bi pokret bio uvjerljiv i kako bi radnja koju izvodi lik bila prepoznatljiva. Naravno da postoje crteži i filmovi koji demantniraju to pravilo, ali ako nije riječ o izuzetno šarmantnom i dopadljivom dizajnu nedostatak plastičnosti u crtežu vodi do onoga što zovemo zamor materijala. Postoje i primjeri koji svjesno negiraju pravilo volumena, o tome nešto kasnije.

Metoda koja je poznata još od renesanse je konstrukcija crteža iz jednostavnijih geometrijskih oblika.

Što nam o plastici govori crtež Raphaella Santija? Ovalni oblici vidljivi su ispod svih crteža i ako pažljivo pogledate točno se naziru kružnice, elipse, a na nekim mjestima i valjci i kvadar.

Jednostavni geometrijski oblici mogu biti konstrukcija za sve oblike koje zamislimo. Zamisao je stara, majstori Renesanse posudili su je od Grka, ovi od Egipćana, ovi od Paleolita? itd itd. Uvijek je čovjek težio pojednostavljivanju forme, jasnom stiliziranom obliku koji je lako izvesti (multiplicirati) i koji jasno komunicira priču/osnovnu ideju. Isto je s animacijom. U animaciji postoji još jedan specifičan problem  — to je ogromna količina crteža za koju je ponekad potreno više crtača/crtačica i teško je održati kontinuitet i prepoznatljivost ako ne postoji ono što se zove model lista.

Model lista za Zekoslava. Izrađeno za Tex Averyja i prvo pojavljivanje Bugs Bunnija ikada, film Wild Hare

Iz model liste jasno je što lik može i treba komunicirati svojom gestom, grimasom, na koji način je konstruiran, od kojih oblika, na kojem mjestu su dijelovi glave, tijela i slično.

Svojevremeno je među mladim animatorima kružila knjiga Prestona Blaira, koji je bio Disneyev animator, a kasnije prešao u MGM i odgovoran je za one prekrasne i lude animacije iz filmova Texa Averyja. Nisam nikad volio tu knjigu, al svejedno često zavirim u nju da se podsjetim koliko je važno likove i crteže općenito graditi po hijerarhiji. Od općeg prema pojedinačnom. Na njega ću se često vraćati, jer jasno komunicira kako se određeni problemi rješavaju.

Konstrukcija dvonožnog karaktera, Preston Blair

Pojašnjenje. On koristi liniju akcije koju ću objasniti nešto kasnije kad bude govora o pretjerivanju. Na to se nadovezuju dva jajasta oblika, onaj donji je već iskrivljen u odnosu na liniju akcije. Obratite pažnju na ucrtane linije na jaju za glavu, odmah određuju sredinu, položaj očiju, njuške. Dolaze oblici koji definiraju oči, uši, njušku, ruke, noge. Dodaju se detalji, poput prstiju, repa, obraza, obrva. Završava se crtež poze.

Simetrija

Iako je simetrija u svemu što nas okružuje, simetriju je poželjno izbjegavati. Frank Thomas je to duhovito izrazio crtežom.

Vizualni vic o tome kako simetrični likovi djeluju kao da su drveni i prijeti im padanje.

Neki animatori su bili opsjednuti izbjegavanjem simetrije, koliko se trudili, uvijek bi iscurio crtež koji je ravan, simetričan, dosadan. Ako je dosadan, gubi na dopadljivosti, dakle, opet imamo problem.

Zagrebačka škola

Premijera Nikole Kostelca - dizajn Vjekoslav Kostanjšek

Na liku pjevača se vidi da je od jednostavnih oblika koji ulaze jedan u drugi i tako pojednostavljuje animatorima da ga stave u koju god hoće pozu. Majstor Zlatko Grgić koristi položaj i odnos da postigne osjećaj napetosti kod uzimanja zraka i pjevanja i poseban balans kod gracioznog ulaska na pozornicu.

Vrlo brzo su zagrebački autori uočili potencijal izbjegavanja plastičnog crteža, tako da je nastala serija prekrasnih radova gdje su likovi bili naglašeno dvodimenzionalni i pojednostavljeni. Poseban majstor za to bio je Vatroslav Mimica koji je često svoju režisersku palicu ukrstio s Aleksandrom Marksom kao glavnim crtačem i Vladimirom Jutrišom kao glavnim animatorom. Neki kažu kako je upravo ovaj trojac najodgovorniji za prepoznatljivu estetiku Zagrebačke škole. U Maloj Kronici Vatroslava Mimice autor i ekipa vješto se igraju nedostatkom dubine i to koriste kao geg. Na semaforu poskakuju glave, auti su jedni na drugima, likovi su namjerno drveni.

Za kraj epizoda koje neki od vas znaju. Naime, kad smo bili izabrani od Zimonića da mu budemo suradnici na projektu, Matija i ja smo dobili sobu u Zagreb filmu, a uz sobu je došao i zadatak od kućnog animatora da vježbamo konstrukciju likova, dakle, da učimo plastičan crtež. Primjer koji nam je animator donio je bio s Malih letećih medvjedića. Principi koje sam naučio u tih par dana doveli su do toga da potpuno ignoriram to i crtatam nebulozni dio za Variete Radikale. Matija je još više poludio pa je crtao Medvjediće koji su postali brutalno dlakavi, imali vampirske zube i općenito djelovali vrlo opasno i perverzno. Pouka — treba biti oprezan s tim konceptom oko konstrukcije, posebice ako se radi po modelima Malih letećih medvjedića.

Počet ću od možda najvažnije točke, iako su je Disneyevi velikani stavili na kraj. Dopadljivost. Što je to? Jako je teško definirati. Ono što nam se dopada ovisi o tome koliko nas privlači, koliko nam je interesantno i upravo se tu lome koplja oko grafičkog dizajna i dizajna općenito. Ako ću pisati o ukusu, tu mogu zaustaviti priču i ne idemo dalje. Ono o čemu mogu pisati je o primjerima za koje mislim da su dopadljivi i pokušati opravdati zašto.

Dopadljiv je svaki lik, pozadina i prizor koji na neki način plijene našu pažnju. Spoj je to dizajna, kvalitetne, jasne poze, snažnog stava lika i efektnog odnosa s pozadinom. Jasno je da svi elementi proizlaze iz osnovne ideje i priče, jer jedino tako će dopadljivost dobiti na pravoj snazi. Kad vidimo prizor koji je dopadljiv, ne možemo skinuti pogled s njega. Ono što Zagrebačku školu crtanog filma pored limitirane animacije, tema za odrasle i avangarde najviše obilježava — autori iz Zagrebačke škole bili su majstori dopadljivosti. Najveći od svih je svakako Dušan Vukotić.

Počnimo od najpoznatijeg primjera, Surogat Dušana Vukotića.

Prizor iz Surogata Dušana Vukotića

Boje, linije i oblici odaju sofisticiranu estetiku koja crpi svoj izraz iz modernog dizajna iz 60-ih godina kao i slikarstva, prije svega kruga oko Kandinskog, dakle Paul Klee, i to društvo. Način kako se oblici smještaju u format potpuno dokida perspektivu, realni smještaj na pozadinu i automatski nas priprema na nadrealnu likovno konceptualnu igru Surogata. Sve je jasno, turist položajem očiju, ruku, ustiju jasno komunicira svoju radnju i emociju, lik djevojke već svojim držanjem odaje razvoj događaja koji će za turista biti nepovoljan. Jasnim geometrijskim oblicima gledaoc se vezuje za odnose i razmjerno tome fokusiran je na čaroliju filma. Dopadljivo i efektno. Već na zamrznutoj slici.

Idemo dalje. Lik turista je toliko suptilno razrađen, sitnim detaljima u načinu kako uzima alate, kako oblači gaćice, kako smišlja načine da impresionira djevojku vezuje nas za svoju sudbinu i mi smo potpuno zaokupljeni njegovim težnjama i problemima. Ta vrst dopadljivosti postiže se bliskom suradnjom između zahtjeva koje postavlja sama priča, razradom lika i pokreta već dopadljivog i originalnog dizajna. Nema smisla da ulazim dalje u analizu, ono što je najpametnije, da se zavalite u svoje naslonjače i uživate u ovom dragulju.

A sada nešto sasvim drugačije:

Mali leteći medvjedić i meni posebno iritantan lik, dizajn Nevena Petričića

Mali leteći medvjedići su prema mom skromnom mišljenju suprotnost od dopadljivoga iako se u svakoj liniji, u svakoj slatkoj boji, pufastom obliku i mekim tupim pogledima punim naivne sreće vidi težnja za dopadljivim. Težnja, da, ali cilj — neispunjen. Pacijent umro.

Neki od vas se tada nisu ni rodili, ali osamdesetih je bilo popularno raditi serije s patuljastim slatkim bićima koja ili lete ili su neka povrća ili životinje. Sjećate se Cipelića, Snorkija, Bipsića? Čitam po Internetu kako još ima onih koji s nostalgijom zadrhte kad vide ili čuju nešto o tim likovima. Ja ih zovem klonovi Štrumpfova.

Snorkići i ostala klonovska bagra

Kad sam bio mali, volio sam Štrumpfove, al danas kad ih gledam, nisu mi više dopadljivi. Suprotno izvorniku, Štrumpfovi su prva žrtva industrijskog štanceraja Hanne i Barbere, iako bilo je toga i ranije (Lik Orienta, Scooby Doo) samo je u Štrumpfovima to najviše vidljivo s obzirom da se radi o adaptaciji europskog strip klasika, kojeg bi i danas rado pročitao. Kad je u pitanju dizajn likova, karakterizacija i priče, oni su dobro postavljeni, ali za to je zaslužan Peyo, belgijski autor koji je 1992. umro u bijedi jer navodno nije platio poreze na tantijeme. Ako pogledamo donju naslovnicu uvidjet ćemo da Peyo savršeno vlada dopadljivošću.

Naslovnica druge epizode strip serijala Štrumpfovi, Peyo

Likovi su jednostavni, jasni, poze sadržavaju suptilne detalje u karakteru. Kod izraza lica naznačava se fina drama koja je tema cijele epizode, jer za razliku od crtića, Štrumpfeta je negativka s plavom kosom.

Da ne bude zabune, dopadljivo ne znači i slatki zečići i mekani mačići. U knjizi “The Illusion of Life” se spominje “kvaliteta šarma, ugodnog dizajna, jednostavnosti, komunikacije i magnetizma”. Ja bih dodao i originalnosti, jer ljudski je gledati u nešto novo, otkrivati i upijati svim čulima. Mogao bi sada nabrajati sve negativnosti Petričićevog pristupa kod Letećih medvjedića i koliko je to (možda) upropastilo Zagrebačku školu crtanog filma, ali ne da mi se. Više se volim podsjetiti na dopadljiv pristup koji nas je kao djecu nadahnjivao u 7 i 15.

Obratite pažnju koliko je truda uloženo u brigu oko linije. Sve poze su jasne, sve se dobro čita, sve je magnetično i šarmantno.

Nemojte misliti kako sam zadrt i kako ne pratim današnje crtiće.

Fantastična odiseja doktora Zodiaka - film Matije Pisačića

Moj prijatelj, kolega, suborac Matija Pisačić majstor je dopadljivosti nove generacije. Njegov film je upravo na Danima hrvatskog filma osvojio Oktavijana i postao jedini domaći animirani film koji je ove godine nešto osvojio na Danima. On je naš Fred Moore. Koliko god se trudili, nikako nismo mogli dostići njegovu lakoću crteža i dopadljive likove i situacije koji su ispadali iz njegovog pera, kista, flomastera. Iako on možda ima problema u nekim drugim osnovnim principima animacije, na kraju dana uvijek se radi o dopadljivosti.

Da zaključim citatom iz The Illusion of Life:

“Slab crtež nije dopadljiv. Crtež koji je kompliciran ili ga je teško razlučiti nije dopadljiv. Jadan dizajn, nespretni oblici, čudni pokreti, sve to oduzima od dopadljivosti. Gledaoci uživaju gledati nešto što je dopadljivo, bilo izraz, lik, pokret ili cijela situacija u priči. Dok živi glumac ima karizmu, animirani crtež ima dopadljivost.”

Ovo je 12. princip animacije po listi koju su sastavili Ollie Johnson i Frank Thomas dok su radili na svojoj knjizi “The Illusion of Life”. Ostale principe sam popisao u uvodnom tekstu Osnovni principi animacije – uvod.

Za minutu animiranog filma potrebno osmisliti od 600 do 2000 slika kako bi likovi pred nama živjeli. Crteži, kompjuterski generirane slike ili fotografije, da bi proizvele iluziju života, obično nastaju kao rezultat osnovnih principa karakter animacije. Te principe su postavili Disneyevi animatori još tridesetih godina 20. st. Pogodite što? Većina ih je primjenjiva još i danas. U eri računalne grafike, sofisticiranih programa, naučili smo se oslanjati na automatizaciju i učenje aplikacija. Mnogi su od nas zaboravili da iza kvalitetnog rada stoji mehanizam koji je razrađen na papiru olovkom, gumicom i drugim tradicionalnim alatima, a prije svega dobrim starim ljudskim mozgom.

Nekad davno za animirani film nije bilo pravila. Animatori su učili u hodu, eksperimentirali i bili manje ili više uspješni u tome što se radi.

Iako je Winsor McCay postavio neke standarde sa svojim prvim animiranim filmom Gertie the Dinosaur, još je dugo trebalo da animacija dosegne sofisticiranost i temeljitost koju je autor postigao već u tom klasiku iz 1914.

Tek je Walt Disney tridesetih godina prošlog stoljeća u svojem novoosnovanom studiju poticao atmosferu i financirao razvoj medija animacije gdje se približio kvaliteti koju je petnaestak godina prije imao McCay. Animatori u Disneyevom studiju tijekom rada su razvili nove termine i počelo se govoriti o osnovnim principima animacije.

U knjizi Olie Johnsona i Frank Thomasa, The Illusion of Life, popisani su principi kojih ima točno 12. Kako ne znam je li se netko uhvatio prevođenja ovih principa, možda su ovo pionirski pokušaji, al zato ću se poslužiti knjigom koja je mene uvela u animaciju još davne ’86. kad sam je dobio za rođendan. Riječ je o knjizi Borivoja Dovnikovića Borde, Škola crtanog filma. Radeći u Zagreb filmu primijetio sam dosta termina i principa koji se koriste, a Bordo ih je naveo u svojoj knjizi, tako da ću ovdje sprovesti svojevrsni eksperiment – usporedbu između Zagrebačke škole crtanog filma i Disneyeve animacije iz ugla osnovnih principa.

Za potrebu toga navodim 12 principa koje su u Disneyevim studijima koristili tridesetih godina, u slobodnom prijevodu. Neke od termina ću uzeti iz Bordine knjige Škola crtanog filma, s obzirom da adekvatnog prijevoda ne postoji.

1. Gnječenje i rastezanje (Squash and stretch) – u Zagrebu se priča o čuvanju mase
2. Stvaranje predosjećaja (anticipacija)
3. Uprizorenje (staging)
4. Ravno u glavu (kvadrat po kvadrat) i od poze do poze
5. Zaostajanje i preklapanje pokreta
6. Ubrzavanje i usporavanje
7. Lukovi
8. Sekundarna radnja
9. Osjećaj za ritam i vrijeme (tajming)
10. Pretjerivanje
11. Plastičan crtež
12. Dopadljivost

Principi koji se ovdje nabrajaju su vjerojatno totalno nejasni slučajnom prolazniku koji ovdje povremeno navrati, tako da ću u sljedećih nekoliko tjedana proći princip po princip, a ako budem došao do adekvatnih primjera iz Zagrebačke škole, probat ću potražiti osnovne principe animacije u domaćim uradcima, ili još bolje, nedostatak istih.

Kasnije ću o tome više, ali samo da spomenem, budući da upravo listam Bordinu knjigu, od 12 principa spominje se “9. Tajming” i “6. Ubrzavanje i usporavanje”. Pored toga objašnjava se pristup animiranju od poze do poze, (pola 4. principa) samo to Bordo zove ekstremi. Ok, banalno rečeno, od 12 principa u Bordinoj knjizi su 2 i po, a 9 i po su prisutni u radovima, samo u kojoj mjeri, to ćemo još vidjeti. Da se odmah ogradim od pogrešne interpretacije, volim Bordinu knjigu, više od svega što sam o animaciji pročitao. Em je idealna za početnike, em je savršeno jasna i kreće iz direktnog autorovog iskustva koji je svoj zanat pekao u Zagrebu.

Molim, ako netko od čitateljstva ima neka pitanja, komentare, uvrede ili hvale da se ne ustručava. Nemojte mi se skrivati pa da poslije čujem, sramežljivo, ej, čitamo tvoj blog, hihihi…

Čitamo se i animiramo, uskoro!

Ponekad, kao i svi mi, bauljam bespućima YouBeeTo-a i tražim razne stvari vezane, uglavnom za animaciju. Moram priznati da sam se navukao na arhivske snimke koncerata, između ostalog. Naišao sam stvarno na svašta, kao i vjerojatno većina od vas ovdje, i tu ne treba više trošiti riječi. Međutim, iznenadio sam se kad sam u tražilicu, po prvi puta, upisao vlastito ime i prezime. Šta sam našao?

Sve pet, Damire i Matija, volim i ja vas, ali mi nije jasno, zašto je taj crtić posvećen meni? U svakom slučaju, ugodno me iznenadilo.

Jednom davno bio je Vaki kod nas u Puli, pokazivao nam je kroz seriju snimljenih predstava što je to suvremeno kazalište i između ostalog smo se dotakli osnova Mayerholdove glumačke tehnike – biomehanike. Nedavno mi je ta metoda ponovo postala zanimljiva, između ostalog jer u animaciji ima puno praktičniju primjenu od one Stanislavskog. Mislio sam da je logična stvar da ima masu ljudi koji prakticiraju tu metodu, primjerice u Zagrebu, međutim, imao sam krivo. Čuo sam da je Montažstroj dosta svojih projekata bazirao upravo na biomehanici, ali ne poznam Boruta Šeparovića da bi ga to pitao, morat ću ga izravno kontaktirati i pitati. Za sada, koga zanima, ima ovaj filmić. Radi se o polueksperimentalnom dokumentarnom filmu baziranom na Biomehanici. Ostavio sam komentar na youtubeu, možda me dotični autor (autorica?) kontaktira, možda uspijem to nekako progurati u Faki, vidjet ću. Mene ful zanima naučiti, a također mislim da će biti još interesenata.

Pogledajte video.

Ovakav post već dugo nisam imao, pa zato evo ga još jedan video iz paketa videa koji će se uploadati u sljedećih par dana, a riječ je o fenomenalnoj kolekciji špica animafesta. Zima i ja smo smislili jučer s mladim pridruženim članom da bi to mogli biti super teaseri koje polako plasiramo. Zato sad hrla i svima, al svima koje znate forwardirajte ovaj post. Hvala lijepa!

Tko ne voli animaciju i nema živaca slobodno nek preskoči. Autor u dokumentarcu je napisao slavnu “The Animator’s Survival Kit” iz koje sam ja o animaciji naučio uglavnom sve što znam.

Ponekad se pitam je li dobro biti preotvoren i iznositi sve što se događa pogotovo ako se radi o poslovima kojima se bavim pa to može netko pročitati, informacija može procuriti i eto ti sranja. Od sad su svi postovi koji se tiču Animafesta adacta, nakon što sortiram informacije i kad uglavim neke dogovore dalje se nastavlja priča. Samo u kratko, čisto podgrijavanja radi, ima puno govana koja će na posljetku isplivati, a nadam se i nestati iz Animafesta. Jedno sam siguran, govna ne kreiram ja tako da se u svrhu sanitetskog inspektora proglašavam čistačem govana jer mi je već pun k… nekih ‘prepametnih’ ljudi koji se laktare i ne prezaju ni pred čim da igraju prljavo.

Da odgovorim na pitanje iz naslova još i to kako postovi ne nestaju već ih ja ne objavljujem. Čak i oni koji su nestali stoje tu u draftu i čekaju bolji trenutak da ih se objavi.