Klijentica iz CMS-a je dugogodišnja prijateljica i lako smo našli zajednički jezik u vezi dizajna brošure za ovogodišnje Mirovne studije. Pregledavajući stare materijale primjetio sam kako se ne koriste ilustracije. Predložio sam eksperiment, idemo to napraviti kao dizajn, a ja poklanjam ilustracije. Znam kako je teško organizacijama izdvojiti ogroman budget za oglašavanje, tako da sam pristao na cijenu koju su nudili, što mi je dalo prostora da bude po mom.

Kako nije dobro ostavljati klijenta bez izbora, odlučio sam naškrabati 4 prijedloga, ali je svima u mojoj okolini najviše pažnje privukla ilustracija s tri lika koji se penju u rupu. To je na posljetku i klijent odabrao.

Ovo je bila prva verzija ilustracije za uvod koja je odbačena na sugestiju klijenta.

Za uvod sam prvo zamislio ljude kako raspravljaju za stolom. Kad je crtež već bio pri kraju, shvatio sam da se tu radi o globalnijoj tematici pa stol zamijenio Zemljom.

Za ljudska prava se nisam mogao odlučiti u kojem pravcu bi krenuo razmišljati, na kraju sam se sjetio božice pravde, ali malo modificirane.

Identiteti su mi bili odmah jasni, ali sam kasnije dobio opasku kako srce izgleda gay. Odmah sam zaključio da baš zato mora ostati.

Kako prikazati izgradnju mira? Rušenjem.

Ovako sam se često osjećao kad sam se bavio aktivizmom.

Globalizacija me posebno veselila, šta drugo raditi kad radi globalizacije sve bude potopljeno?

Prva verzija ilustracije za najavu radionice po Boalu. Zamišljao sam kako je izaći na pozornicu vjerojatno osjećaj golotinje, nalik onome što su osjetili Adam i Eva. Pomislio sam – zašto ne. Kako je u paketu bila i radionica snimanja filma o nenasilju, mislio sam zašto ne staviti snimatelja ispred pozornice. Upravo je taj detalj priču pretvorio u malo prebrutalnu asocijaciju.

Nova verzija je jednostavnija, ali mislim da pogađa smisao.

Brošura je ovdje dostupna za download.

U novoj firmi se radi web dizajn. Iako djeluje lako, ima puno sitnica na koje treba paziti, sve je minijaturno, minuciozno i problem je što ja o tome ne znam ništa. Kao, reklo bi se, nema veze, naučit ću. Ali to nikako da se dogodi. Možda sam prestar za ta sranja, stalno mijenjanje posla, kao gaće poslije redovnog tušranja. Možda se zato tuširam dva puta dnevno u zadnje vrijeme. Da isperem sa sebe gomilu nagomilane gluposti. U novinama ništa novo, u mojem životu samo gomila dugova koje nemam pojma kako namaknuti. Možda bi trebao ko onaj frajer, kako li se zove, Đorđe. On mi je rekao da je prodao sliku za 70,000 eura. U stvari nije mi on rekao, rekao mi je Božo. Koji Božo? Bili ste na Šipanu? E pa ja jesam, ovo ljeto. Vodio radionicu. Odbijao nasrtaje, po Barbari ne baš uspješno, mladih otočanki. Život se na deset dana pretvorio u zajebanciju. A Božo? O tom potom. (Pažnja! Veliki, dosadni tekst!)

Šipanska Luka je mali grad na još manjem otoku. Ne zna se točno, je li manji grad ili otok. Ponekad mi se učini da je otok u gradu, a ipak je grad na otoku. Znam da pišem nebuloze, al tako je to. Nakupilo se. Doživio sam Šipansku Luku preko hotela Šipan. Da li se zvao Šipan? Koga briga, vjerojatno jest. Hotel, na prvi pogled sasvim pristojan, feng shui na svakom koraku, prpošne spremačice, luckaste konobarice, intenzivan šef sale koji mi je na kraju prodao dvije boce travarice, i lucidan kuhar, duhovit i šarmantan koji se često raspituje kod gostiju o svome učinku, skidam kapu. Vlasnik, ili upravitelj, teško je reći, slavonac, bonvivan, ležeran, srdačan. Ali odmah je jasno da u tom hotelu nešto ne štima. Prijetio sam da se događa drama za susjednim stolom oko obroka da bi na kraju shvatio da su moje kolegice i kolege iz ostalih radionica podvrgnute svakodnevnom maltretiranju od strane šefa sale, a ovaj je očito to radio po nečijem nalogu. To i još brdo malih detalja natjeralo me da se zapitam nije li ovdje u pozadini dobro poznati hrvatski scenarij pretvorbe, privatizacije, sprege organiziranog kriminala i lokalnih vlasti? Dobro, ne treba ići tako daleko, ali da su ljudi usrani i da je nešto trulo u Dubrovačkoj republici znaju već i cigani na pijaci. Kad sam već na Dubrovačkoj republici, dok sam šetao Šipanom bio sam svjestan zajedničkog prostora Šipanske luke i Dubrovnika, kao da sve pripada jednom drugom kulturnom nasljeđu od ostatka Hrvatske. Točno sam mogao osjetiti da je nekad tamo živo funkcionirala jedna druga civilizacija koja, na želost, više nije djelom naše jadne male prezadužene lijepe naše. Nekad je Dubrovnik bio trn u oku velikim pomorcima, kneževima, gusarima i sličnim osvajačima zbog svoje prekrasne lokacije, prirodnih bogatstava i plodnih polja dolinom Neretve, danas je Hrvatska meta lovaca na jeftinu radnu snagu i zemljišta koji se pod tvornice prodaju budzašto. Pišem ovo pod dojmom kupovine Pik-a Vrbovec od Todorića koji je dobio isti za jednu kunu pod uvjetom da pokrije dugove državi. Dugove je država oprostila, znači da je Todorić automatski zaradio gomilu para ni prstom ne mrdnuvši. Činjenice, sve je moguće provjeriti. Da ne govorimo da su se gubitci Pika umnogostručili otkako je Tahi, pardon, Todorić na vlasti. Zanimljiva tema? Možda drugom prilikom.

Ljretna škola filma Šipan zamišljena je kao ljetna radionica u trajanju 10 dana za osnovnoškolce. Moj posao je bio da vodim radionicu animiranog filma i za tu potrebu sam preselio kompletnu opremu na otok. Nije mi bilo lako. Dobio sam grupu od 7 do 12, četrnaest njih i posao se, u glavnom, sastojao od smirivanja razreda, nadglasavanja poludjele dječurlije od čega su najmanje imali koristi oni najtalentiraniji. To se vidi i po filmu. U filmu dominiraju dva klinca koja su apsolutno šišala sve po talentu i mašti. Šteta što su i oni bili zaigrani, jer bi inače mogli napraviti više. Ovako mi samo ostaje nada da sam ucrtao trajno ljubav prema animaciji ovoj dvojici desetogodišnjaka. Tko zna što će s njima biti na godinu, ne usudim se ni pomisliti. A sad koja riječ o organizaciji (Miro Bronzić me obavijestio da će pročitati u blogu, e pa, Miro, čitaj!)

Što se tiče dogovorenih stvari, tu se nemam što požaliti, sve je ispunjeno do najsitnijeg detalja. Priznali su i da su pogriješili s grupom, da su možda kod mene trebali biti najstariji, a ne najmlađi. U svakom slučaju, pogriješio sam najviše ja što nisam malo ranije i jasnije odredio o kakvoj se radionici radi. Moja metoda bila je vrlo nejasna, s obzirom da nisam to nikada radio, a samim tim je i frustracija gomilom djece rasla iz dana u dan. Sjećam se kako sam jedan dan samo sjedio i očajavao, obuzeo me snažan osjećaj panike i manjak samopouzdanja. Djeca su vrištala “Profesore, profesore” tako da sam se znao buditi noću uz odzvanjanje “Profesore, profesore, profesore!”, molim, “a šta da sad crtam” “Čekaj, sad sam kod njega” “A profesore… profesore” “Aaaaaaarrrgghhhhh!!!”

Drugi dan sam nadošao na plan, “Vi stariji, ne morate dolaziti više u jutro. Ajte kući, vi mlađi ostajete.” Jedan mali mi se pobunio, nije on mlađi, inzistirao je na starijoj grupi. Što sam mogao, na kraju nije ništa napravio, uz sve moje napore. Netko je tu samo radi druženja, to sam uskoro shvatio. Shvatio sam i da sam prokleto razmažen. Navikao sam raditi s nadarenima, kao u Novigradskom proljeću. Kad bolje razmislim, na Novigradsko proljeće dolaze djeca iz pedesetak osnovnih škola, pažljivo odabrana i propuštena kroz mnoge filtre, od učitelja, preko stručnjaka, psihologa, pedagoga, do roditelja. To u Novigradu je (bila) elita.

Kako je to na kraju ispalo? Tadadaaam, “Tulum za sve”

Nakon brdo mučnih predradnji koje su se sastojale u tome da sam morao sliku po sliku riješiti pozadine kako bi mogao likove, jelte, lijepiti na istu, neku drugu, gomilao sam kadrove bez neke ideje što će od toga na kraju ispasti. Imao sam neku neodređenu predodžbu priče koju smo u razredu skicirali, ali sam, kako se rok bližio, stvari sve više pojednostavljivao. Npr, ovdje se vidi scena košarke koja je zamišljena kao mala ljubavna drama. Između ostalog, draga skoči u more drugome, kapetanu broda, ali je završilo na ispadanju lopte i nečemu što samo jako maštoviti mogu prepoznati kao ruganje. Također, ideja je bila da dođe druga cura, ova koja dodaje loptu, i da poslije dva para odu na parti. No, s obzirom da taj glavni, centralni dio nije bio osobito razrađen, morao sam ugušiti početak. Zadovoljan sam što je kraj ispao približno kako je zamišljen. Zgrada izgleda puno smješnije nego što su klinci uopće mogli zamisliti, a posebno me veselio detalj kad zgrada zakasni na brod, naime, to sam postigao potpuno slučajno, kad sam napravio animaciju zgrade, malo sam je prekasno stavio u kadar i brod je već krenuo, ali kad sam to ugledao, odmah sam se nasmijao i rekao “To!”. Još jedan primjer kako dobre stvari nastaju slučajno.

Montažu je radio Blagoja, Blaže, Badža, odličan makedonski montažer koji mi se odmah dopao. On je zaslužan za odličan ritam centralnog djela koji smo zajedno radili poprilično pijani u tri ujutro. Bilo je nešto od Ivora u njemu, ne mogu to točno reći, ali sam instiktivno shvatio da će mi on trebati. Naime, to moram ovdje napomenuti (kao isključivo moju grešku), ja nisam imao asistenta i montažera, kao ostali voditelji. Recimo, igrani film su radili Zvone Jurić i Amir Kamber koji su imali isto oko 14 klinaca, te im je film montirao Nikola Bišćan. Dokumentaristi, također, u paru, Brand Ferro i Petra Seliškar, plus spomenuti Blaže. Mladi fotografi su imali odličnog Željka Koprolčeca kojem je asistirala njegova supruga, a i prijateljica iz Zagreba, koja se, divnog li čuda, također bavi animacijom, ali je ipak s njima radila fotografiju. Jedina pušiona bio sam ja, jer osim što sam imao previše klinaca, koji su, u glavnom, bili vrlo zaigrani (a animacija, iako je to igra, je jedan vrlo zaguljen posao u kojem valja dobro zasukati rukavi), a morao sam pri tome biti, do nekle, i suprug i otac, što je ponekad bilo vrlo šizofreno. Miro će me razumijeti, on isto ima obitelj. Razmišljajući o svemu tome zaključio sam da sljedeće godine ne idem (u slučaju da me opet pozovu) ako iz HFS-a ne dobijem malo konkretniju potporu u smislu financija za asistenta i montažera. Zašto bi ja, koji vjerojatno radim najkompliciraniji posao od svih, to sve prolazio sam? U glavnom, Miro, ako ovo čitaš, a zamislio si da animacija ide i iduće godine, predlažem malo bolju pripremu i da se malo iskoordiniramo s HFS-om.

Sad malo o web dizajnu. Teško mi je oteti se dojmu kako je cijela priča s webom puno jednostavnija i brža od grafičkog dizajna. U Sizisu smo imali brdo situacija gdje mi naprosto radimo nešto što se nije na kraju prodalo, toga je bilo, dok sam ja radio, dvije trećine. Ovdje se skoro sve na kraju proda, ali je vrlo podložno brzim promjenama. Što znači, kad se jednom složi layout za cijeli katalog on takav ide u tisak i gotovo je s izmjenama kad se složi. Ovdje se stvar može graditi postepeno, a klijenti su svjesni te promjenjivosti i koriste je. Može se desiti da smo riješili trećinu sajta i to već odavno, al onda se netko sjeti da se treba ubaciti novi odjel koji ima drugačiji dizajn, i onda se dešava, iako je sajt živ, radi se i dalje na njemu, slažu se prijedlozi dizajna, raspravlja se, radi kao da je u pitanju novi projekt, a u stvari radi se o istom. Koliko me ta ležernost donekle veseli (nema upropaštenih naklada) ima nešto što mi se ne sviđa, ali ne mogu objasniti točno što. Još uvijek sam na početku, ovo je tek treći tjedan, pa kad malo sredim dojmove možda nešto napišem na tu temu.

E da. A tko je Božo? Božo je vlasnik kafića “Luka” u kojem sam svakodnevno visio i pijuckao rakiju. Imao je dobru domaću lozu, odličan đin koji sam kusao u par navrata i Guinnes, koji je koštao masu, ali sam uz njega dobio i finu čašu u obliku sisate ljepotice, tako da piješ i miluješ grudi, što je posebno lijepo. Božina žena, Sonja, koja isto opslužuje goste djeluje kao da joj se to ništa ne da, ali sve to pokazuje duhovitim šarmom pa joj se ne može uzeti za zlo. Najljepše što je u tom kafiću atmosfera bila kao da sam došao kod nekoga kod kuće. Božo je pravi nepatvoreni hedonist. Neću više ništa reći, nego, pravac Božo. I vidimo se tamo.

I to je, dragi moji sve, a što sam htio napisati o naturaliziranim Nijemcima i otočkim šmizlama, morat ćete se dovititi sami, ponestalo inspiracije. Ćao!

Jučer je počeo pssst festival u cekate-u. Koliko se god u početku činilo nevjerojatno i neizvodivo, uspjeli smo svaki svoj zadatak odraditi. Dovedeni su muzičari, Meštar iz Dobrojutro Hrvatska je to elokventno vodio, došla je šačica publike i sve je bilo spremno za početak. Manifestaciju sam snimao, pa ću vam pustiti dio. Ovo što se čuje je band koji se zove K.I. ili ti kreativne intervencije, što me podsjetilo na naš k.i.t. s tim da su oni istraživanje zamijenili intervencijom.

Prvi dio programa bio mi je podosadan, pored mene je sjedio L.I.P. Iznenada me budi njegov glas: “Draško!” Ja se budim. Na ekranu: Velika pljačka vlaka, ma, ne mooooguuuu….

Kad je došao Chaplin, bilo je puno lakše. Stari je car uspio u 5 minuta izazvati urnebesan smijeh, a ja sam se još morao suzdržavati jer nisam smio pisnuti, naime, snimao sam zvuk. Moram pothitno smisliti kako da mi se ova spravica isplati, jerbo, će to biti ubrzo pitanje bačenog novca.

Hipišizik metafizik!

Rečenu spravicu, na žalost, nisam imao na koncertu Ramba, ali bio sam sretne ruke. Naime, pisao sam mu kako me zaitrigirala pjesma Hipišizik Metafizik i on se na moju sreću i nevjericu potrudio i poslao mi pjesmu. Sad je možete pročitati u obnovljenom postu.Ako vam se svidila pjesmica, svidit će vam se i spot. (koji nije za tu pjesmu, ali još jedan je primjer lucidnosti i nevjerojatne energije ovog kantautora)

Radite nešto vrlo tajanstveno? O tome vam ovisi egzistencija? Ili egzistencija firme u kojoj radite?

Tajna je nešto što se čuva. Ima više razloga za to. Ponekad je to pošteno, a ponekad da bi se zaštitili. Izgubili smo velikog klijenta i sad se u firmi osjeća panika. Bacili smo se agresivno na novi projekt i pojavilo se pitanje tajnosti. Nije nikakva tajna da je Zagreb selo veselo, da ima malo dizajnera i većinom se poznaju. Tako se desilo da ja poznam dizajnera koji nam je direktna konkurencija. Ne pada mi na pamet da mu odlazim u studio i virim preko ramena. Da li on ima isti stav prema meni i mojoj egzistenciji? Moramo li biti konkurencija? Očito moramo. Licemjerje o kojem je još Stendhal pisao primjenjuje se u svijetu poslovnog uspjeha. Čuvanje tajne je isto neki oblik pretvaranja. Sretnem kolegu, i on me pita: Na čemu radiš? Ne smijem reći. On ne zna, a ja znam da radimo na istom projektu. Hoću li mu reći? Jednom, da. Po mogućnosti, kad ja dobijem taj posao. Dakle, nazad na posao.

To me vodi do sljedećeg zaključka.

S obzirom da sam u teškom poslu, neću još ispuniti dano obećanje o novom dizajnu. Da se ne mučite čitati ipak sam malo sredio boje. Jel valja?

Molim vaša razmišljanja o tajnosti, o nužnosti licemjerja i o tome kako se postaviti kad kolega/prijatelj postane konkurencija?

Dragi moji, koji jeste i oni koji to niste. Bacio sam se na redizajn stranica, ne znam što mi je bilo, ali eto uhvatila me neka šiza pa sam se na kraju zapetljao više nego li sam išta suvislo napravio.

Ovo su neki jadni pokušaji, tako da ne očekujem ničije oduševljenje. U stvari, ovo je samo privremeno, dok ne razradim stvar offline, doma na kompjuteru, pa ću onda to dići. Dakle, moj sljedeći post bi trebao biti u novom ruhu. Za sada jedino znam da ću ići na neku tamnu varijantu, bez slika, čim više tipografski, ali za bilo šta ozbiljnije treba vremena.

Do novog dizajna ostajte zdravo!

Jučer sam zamalo umro od smijeha.

Za početak isprika dragim čitateljima na pomutnji, ali ja naprosto ne stižem iznapisati sve one postove koji se tiču Rainbowa, pa će to ipak malo čekati. Ali bez brige, kad sve saberem, izaći će post u vidu linkova na te stranice, kao neka poglavlja knjige, tako da strpljenja molim.

Drugo me muči, a to je mail koji sam dobio jučer.

Poštovani,
Kontaktiramo Vas iz redakcije novog dnevnog lista EPH, “Sutra”. Nismo upoznati s time koliko ste pratili aktivnosti naše redakcije putem bloga, no tijekom cjelog projekta jedan od blogera je naišao na Vaš blog koji govori o pokretanju lista “Sutra” i cijeloj ideji povezivanja interneta i tiskanih izdanja iz veljače ove godine, s čime ni mi nismo do tog trenutka bili upoznati.
Vezano uz to htjeli smo Vas zamoliti da u petak u 12:00 dođete do Europapress Holdinga na otvoreni sastanak koji organiziramo, pa da porazgovaramo o Vašoj involviranosti u navedenom blogu i projektu, te o Vašem mišljenju o našem radu na novom dnevnom listu.
Pokušavamo Vas kontaktirati i na mobitel, no ako pročitate e-mail prije nego Vas dobijemo, slobodno se javite na ovu adresu ili na 01/xxx-xxxx.

Srdačan pozdrav,
Tim “Sutra”

Ma sjajno, mislim si, nazovem, kad otkrijem da se radi o jednoj raspravi koja se vodi na njihovom blogu pa ako vam se da, pročitajte tu komediju. Čovjek me u tim nekim komentarima čak citirao, tako da je moj blog, koji je doduše dostupan odjednom postao vrlo javan, a kako se radi o vrlo osobnom blogu, ne znam što bih rekao. Možda ću sad dobivati prijeteća pisma, a možda i gaćice nasprejane s najnovijim KENZO parfemom i paketićem prezervativa. I jedno i drugo je pogubno za moj obiteljski mir. Al ne da mi vrag mira pa ću se malo poslužiti googlom, i probati se zajebavati s rankingom. Evo počinje.

Sutra portal je velika prevara

portal Sutra je velika prevara

velika prevara oko sutra.hr portala

Toliko :) he he

Doveo sam kapetana u konfuziju kad nije shvatio da se već godinu dana profesionalno bavim grafičkim dizajnom. E pa da bi ispravili tu konfuziju, jer za pretpostaviti je da kapetan nije jedini s tim problemom evo najnovijeg rada iz radionice Sizis design. Vidim da je primjećen, s obzirom da je neki tip na flickr-u fotkao točno to, a i kolega Slaven, Mochvara konekšn, je rekao kako je plakat odličan. Da ne preuzmem sve zasluge, plakat je proizvot timskog rada, zahtjeva klijenata i kreativnih inputa sa svih strana. Inicijalna ideja je protekla od Marka Erbena, dizajnera kojeg nisam imao čast upoznati, pa se slikalo, fotomontažu i kompoziciju sam ja radio, a kolegica Alida Mezić je sudjelovala kao zagovarateljica hipnotičke ljubićasto crvene kombinacije koja je na kraju prošla kao najefektnija. Svi zaposlenici Sizisa, posebice uporna šefica Vesna Tomić uvelike su zaslužni za finalni izgled plakata.

Zlobnici će primijeti da se ovaj layout ne razlikuje od starog, al griješe. Na ovo sam potrošio brat bratu tri sata jutros nakon što sam cijelu noć imao noćne more gdje me zli Zima ganja po nekim masovnim događanjima, u kombinaciji s tatom Zoranom koji me nešto gnjavi i šikanira. Detalje ne znam nemojte me pitati. I da, trik s čačkalicom nije uspio, skoro sam si oko iskopao, kasnije se Matija na to ubo, ma loša ideja, u svakom slučaju.

Najviše sam vremena potrošio na ponovno iscrtavanje znaka i pozicioniranje istog, sređivanje detalja, ubacivanje trećeg stupca. Malo sam sredio blokove vijesti, sad su kraće, jasnije je da treba kliknuti na dalje pa da se čita ostatak vijesti, Mirnina sugestija. Sad još čekam i nadam se da će Mirnino rješenje biti vau, a da će moje proći. Ono što me ipresioniralo je hrpa ideja koje sam imao dok sam bio u bunilu polusna, a kad sam sjeo za kompjuter sve je isparilo u vidu magle. Ostaje još FRKA koju moram zažbukati danas da ga j….

Lijepo je Mirna rekla, stao sam mu na rep. On je ranjena zijer. Spomenuo sam mu zabranjenu riječ. Brending. Uuuuuuuu! Uglavnom. Mirna i ja smo potrošili jedan cijeli dan praktički nizašta. Al nema veze. Idemo dalje. Web layout. Plakat Frka. Što ćemo prvo. A? A? Izgleda da ću oboje raditi večeras. Hrpa kahve, crnog čaja i ljudi, ako neko ima neku ideju kako još ostati budan i što se može popiti pa ti guzica poludi od entuzijazma dobrodošli s prijedlozima. Kad popizdim, javim se opet. Ništa vam sigurno nije jasno, al meni je pa pitajte.

Malo sam radio na Frci, uočio sam svoju vječitu potrebu da se izvlačim i kako bi trebao malo više potezati, raditi,razrađivati, razmišljati, kombinirati, umjesto da na prvu ruku odvalim i gotovo. S Frkom je frka :) Kontakt iz Frke, izvjesni Ljubo, nije bio zadovoljan sa sadašnjim layoutom niti slovima pa sam ga odlučio zajebati – napraviti još bolji! Ovo je po mome mišljenju znatno bolje od onog dole, prvo zbog formata pa onda zbog, istina, zanimljivije tipografije, a i zbog bolje obrade fotke.

Preuzeo sam od Mirne neko izrezivanje fotografija kako bi joj dao vremena da malo razmisli o Animafestu, do sutra, he, he. Idem se sad baciti na to, a onda, ako ostanre snage, varijanta frke sa siluetom/sjenom.