Već smo to vidjeli u povijesti. Jednom je političar alarmirao mase i dobio izbore te se proglasio carem i u ime carstva pokrenuo najužasnije zločine u povijesti čovječanstva. Ne treba biti doktor nauka da se shvati da govorim o Hitleru i njegovoj stranci Nacional socijalista koji su uslijed teške ekonomske krize tridesetih motivirali narod koji je opljačkan i napaćen da ga izabere. Dapače, vrlo su efikasno motivirali taj isti narod da povjeruje kako su ih opljačkali upravo Židovi.

Trenutno je teška ekonomska kriza, kod nas se događaju nerazjašnjena ubojstva i povjerenje prema policiji i funkcioniranju sistema ozbiljno je narušeno. Oduzmi financije, oduzmi sigurnost, trenutak je idealan za pokretanje masa. Pitam se, samo, kojih masa? I s kojim političkim predznakom? Ne može se raditi politički aktivizam bez političkog predznaka, to je činjenica koju je lako provjeriti u bližoj i daljoj povijesti. Dok preko bare Barrack Obama poručuje da vjerujemo u nadu, kod nas se sprema prosvjed Naroda (da, primijetili ste, narod je velikim slovom) s malo drugačijim predznakom.

Sam nisam uočio problem, niti me previše zanimao, dok nisam počeo pažljivije čitati materijale kojima se prosvjed oglašava.

Neugodno me iznenadilo nekoliko detalja na koje su me, u glavnom, upozorili prijatelji.

1. Nisu postavljeni jasni ciljevi prosvjeda. Ako se borimo protiv svega, jel to znači i borba protiv antifašizma? Je li to i borba protiv Haškoga suda? Je li to borba protiv pridruživanja Europskoj uniji? To nigdje nije eksplicitno naznačeno, ali površnom promatraču će biti jasno da to može i dotle dovesti. Da se razumijemo, s više od pola zahtjeva se načelno slaže i vlada i mjere koje donosi ispunjavaju neke od tih zahtjeva. Ja nisam za Sanadera, niti ću ikad biti. Ali sam i za realne ciljeve, a ne nabrajanje načelnih koristi koje ne služe ničemu do li zapaljivanju masa.
2. Problematičan je stav ‘Danas Ivo, sutra Zoran. Svi su isti’. Pa HDZ=SDP. To znači da treba rušiti državu i ustavni poredak? I šta onda? Vojna hunta možda? Ili monarhija? Ili diktatura? Ili se organizatori prosvjeda nadaju stvaranju izbornog tijela za svoje kandidature? Rezultat: destabilizacija svih, pa i pozitivnih ciljeva koji su se ipak donekle ostvarili, udaljavanje od Europe (čitaj, jačanje tajkunizacije), negativna slika Hrvatske u svjetskim medijima, itd.
3. Problematično je često zazivanje Hrvata, dragi moji Hrvati i slično. Moraju li se onda nehrvati osjećati nelagodno?
4. Problematično je citiranje Brune Bušića, koji je poginuo od Jugoslavenskih vlasti, ali stvarno nema veze s ovim što se danas događa.
5. Problematično je pojavljivanje heroja a ne zločinca Ante Gotovine u spotu (istina, neslužbenom)
6. Problematično je spominjanje ratovanja kao da se ratovalo za bolje sutra, a zapravo svi znaju da se branilo od agresije JNA i srpskih terorista. Malo tko je išao ginuti za bolje sutra.
7. Problematično je korištenje Vukovara za prosvjed protiv države. Što o tome misle Vukovarci?
8. Problem je što je sve vrlo neslužbeno i što podsjeća na rulju a takvoj rulji moguće je prodati svaku desničarsku spiku i to proglašavati slobodom govora.

Di je u cijeloj priči poziv na akciju? Izaći na prosvjede, ok. I? Što onda? Bojim se i pomisliti.

U ovom tekstu se ne bavim činjenicom da se tzv. banda lopovska obogatila na svom narodu. To je već dobro poznato svakom pismenom građaninu i svima koji prate vijesti i politiku je jasno da je tajkunima odzvonilo ulaskom u Europu. Primjera za to ima mnogo, od recentnog ukidanja financijskog paketa Bugarskoj do službenih izvješća Europske komisije o RH sa snažnim naglaskom na korupciju. Ne mislim se baviti time, to što se događa je dio Europskih tokova i to nema veze niti sa Sanaderom niti s trenutnom krizom.

Bavim se samo ovim glasnim razmišljanjem: Kriza je idealan poligon za bujanje Nacional-socializma. Hoćemo li dozvoliti da do njega dođe?

Zamislite dvoranu za tjelesni, da baš onakvu u kakvoj su nas nekada primali u pionire, stara rasklimana pozornica, stolice ukradene iz razreda raspoređene pred pozornicom, gomila klinaca, reklo bi se srednja škola, sjede u klupama i čekaju nastup.

Mi izlazimo, ima nas sigurno još, ali sastav je, Ivor na bubnju, Sven na gitari, Luka na basu, a ja na drugoj gitari. Počinjemo sa Svenovom pjesmom. Sven standardno dobro odsvira svoje, djeca se meškolje, ne shvaćaju, ali kao odobravaju.

Sven je završio, sad je bio red na mojoj pjesmi, ali je papir na kojem je pisao spisak stvari koje sviramo nekud odletio. Panično se osvrnem, nema nigdje tog papira. Koja je koja ono bila stvar. Hladan me znoj oblio. Sven mora na WC. Dobro, idi na WC, ako baš moraš. Hvatam gitaru, opalim akord u nadi da ću se srediti, gitara raštimana. Sranje.

Ivor se diže s bubnjeva da spasi stvar, hvata Svenovu gitaru i onda kao nešto pokušava, no onda ja primjetim da su dežurni klinci već skupili dobar dio opreme, publika se već lagano razilazi…. Aaaarrrrrhhhhhhh!!!!

Budim se. Grozan san. Fak! Već je pola devet. Moram na posao!

Ehehe, lijepo je pisati u njemu, ima neke fora fore, a ja sam geek za novotarije i morao sam odmah isprobati. Dobro je novo sučelje, ful je dobro. Još jedan znak da WordPressovci idu ozbiljno u smjeru da se nametnu kao najbolji Open source CMS na tržištu.

Vidim po datumima da nisam pisao već masu vremena, od 22. veljače. Notti notti me!

Ok, sad da vidimo, mogu li se ja disciplinirati da pišem svakodnevno?

Krivac za to je, sad definitivno vidim, Facebook. Dobro, donekle i youtube. Kad sam na netu, ili škicam u Facebook ili pretražujem youtube. To mora prestati. To je čisti konzumerizam, poput gledanje televizije. Puno bolje sam se u stvari osjećao kad sam samo vodio blog. Evo Nikole, masu me prešišao, piše punokrvnu kronologiju Rock and rolla u Puli koje sam i ja bio sudionik, a ja sam na to odgovorio tek s nekoliko komentarčića. Nesuvislo i neangažirano.

Jučer navečer sam sjedio doma i gledao teve. Najgluplje provedena večer. Davao se film koji sam već gledao, Vulkan, film katastrofe sa sretnim završetkom, očajno glupo napisan i prepun klišea, ali neka nevidljiva sila koja se može opisati i kao blaga depresija me prikovala uz film. Više iz dosade nego iz strasti krenuo sam kopati po knjizi koju mi je za Uskrs poklonio stari. Bob Dylan, writings and drawings. To je poznata knjižica s većinom njegovih tekstova, vidio sam je svojevremeno kod Kikija.

The Freewheelin’ nisam slušao nikada, znao sam od prije da je na njemu “Blowin’ in the Wind” ali to je to. Mislim da mi je Josip jednom prilikom puštao nešto za što je tvrdio da je Bobov drugi album, ali sam malo pretraživao i ispostavilo se da je taj koji sam kod Juse slušao zapravo Nashville Skyline s kojeg mi je najviše zazvonila Lay, Lady, Lay. Zašto sve ovo pišem? Nemam pojma, baš me briga, moj je dnevnik, pa ako ćete čitati čitajte, ako ne, isto dobro. Elem. Bavim se nešto u zadnje vrijeme intenzivno Bobom Dylanom. Smatram da je to glazbena epizoda koju nikad nisam dovoljno ozbiljno shvatio. Čovjek je toliko bogat sadržajem da kod njega ima materijala za nekoliko doktorskih dizertacija. Mene to ne zanima, doduše. Zanima me muzika. I pjesma. I sviranje i pjevanje. A i skladanje i pisanje pjesama. Nekako, shvatio sam, Dylan mi je to otkrio, da mi ta forma paše. Da sam u stvari pjesnik i pjevač.

Umjesto TV-a otvorio sam, dakle, knjigu. Listao, listao i listao.

Prekjučer sam pokušao gledati “I’m Not There”, postmodernistički filmski mozaik inspiriran Dylanovim pjesmama i životom. Vrlo čudan film. Nekako, hermetičan, na prvi pogled. Ali i slojevit. Baš kao Dylan. Tajnovita zatvorenost i mudre igre riječima. Tako i ovaj film hermetično čupa detalje iz Dylanovog života i rasprostire sliku po sliku niz asocijacija, malih etida karaktera i crtica iz Ginsbergovske epohe.

Klip iz I’m Not There

Shvaćam da sam već sad toliko uronio u Dylana da ne mogu normalno pogledati taj film do kraja. Naprosto, ne mogu. Imam potrebu tražiti reference, kopati još informacija, pregledati klipova na Youtube. Skužio sam da se Cate Blanchet služi jednom snimkom kao referencom za glumu koju sam već odavno bio pogledao: Dylan i Lennon u taksiju. Tako sam malo kopao i kopao i došao do nevjerojatne pjesme. Nevjerojatno je da je prije nisam čuo, klasičan contry, ali ima ono, nešto. Don’t think twice, it’s all right. Divna je. Izašla je na Freewheelin. Poslušajte, ako svirate, naučite je svirati. Mislim, dosta vas vjerojatno zna za nju, jedino ja, nepismena budala, ne, he he :-)

Eto, tako sam ja jučer uhvatio knjigicu, našao u njoj Don’t think twice, što je bilo poprilično jednostavno, s obzirom da je knjiga organizirana po albumima. I svirao i pjevao, jednom, dva put, pet puta. Uviđam da je pjevam već petnaesti put u nizu i da mi i dalje nije dosadno. Tako sam prozujao uz Dylana skoro sat vremena. Srušio sam se u kauč i zadrijemao. Matiji treba dati antibiotik u 11. U 11 i nešto stiže poruka od Barbi, nemoj zaboraviti antibiotik. Matija nam je bubani od zuba, istrulio mu zub i sav je natekao. Iskorištavam to mudro da ga podučim kako ne valja jesti slatkiše i kako treba stalno prati zube. Eh. Toliko toga se nakupilo u meni za pisanje da sad kad sam krenuo ne mogu stat. Malo sam previše kontemplirao. Zato je i ovaj tekst koji pišem tako smušen. Juri, naprijed nazad, bez reda i značaja. Uviđam da premalo pišem. To mi inače pomaže da si sredim misli. A misli su sad nakon više tjedana nepisanja potpuno nesređene. Skakuću, kao majmuni. Fokus. Fokus. Ommmmm!!!!

Mota mi se mota jedna nevjerojatna misao po glavi. Već sam u nekoliko navrata shvatio da se kod nas podkasti baš ne rade, slabo ljudi i znaju što to znači, i tako malo po malo, shvaćam ja da sam možda jedini. Zavrtilo mi se u glavi od toga. Je li to stvarno? Pa kako je to moguće? Aljoša, koji je kao neki autoritet u svijetu blogova ima saznanje da nitko u Hrvatskoj to ne radi na svom blogu. Dakle, postoji podkast na reprodukcija.tv i to je to. Meni je podkast stvarno drag, s obzirom da sam svoj zagrebački studenski život između ostalog obogatio sudjelovanjem u pokretanju Sanatorija Dr. Schwantza na radiju 101, koji je pokrenuo Robi Zuber još tamo ’98.

Možda me sjećanje izdalo, ali mislim da je prvo meni prišao s tom idejom, ili Goranu ili Bori, ma nebitno. Ekipirali smo se i pamtim i danas to snimanje, ušli smo u studio, i blebetali dva sata takve budalaštine da to svijet nije čuo. Urednici su vrištali od smijeha. Mi smo bili pozitivni, zadovoljni, uzbuđeni. Kod Borisa u sobi slušali smo na radiju prvu epizodu, preznojavali se, pizdili na Robija što se ubacuje i dosađuje, skakali od sreće, ko mala djeca kad je bilo gotovo. Nisam siguran, ali danas kad o tome razmišljam, tada sam vjerojatno bio najsretniji čovjek na svijetu… Bit će o tome još govora na kit.hr, ali eto, malo sam se prisjetio.

U svakom slučaju, danas je moja srećica, otkako je ispao onako zelenkast i sluzav iz majčine utrobe, mali Matek koji pristaje da ga snimam, ali još uvijek osjećam da se previše glupira. Uostalom, prosudite sami, evo nas u drugoj epizodi serijala Otac i sin. Slušaj!

Jednom davno bio je Vaki kod nas u Puli, pokazivao nam je kroz seriju snimljenih predstava što je to suvremeno kazalište i između ostalog smo se dotakli osnova Mayerholdove glumačke tehnike – biomehanike. Nedavno mi je ta metoda ponovo postala zanimljiva, između ostalog jer u animaciji ima puno praktičniju primjenu od one Stanislavskog. Mislio sam da je logična stvar da ima masu ljudi koji prakticiraju tu metodu, primjerice u Zagrebu, međutim, imao sam krivo. Čuo sam da je Montažstroj dosta svojih projekata bazirao upravo na biomehanici, ali ne poznam Boruta Šeparovića da bi ga to pitao, morat ću ga izravno kontaktirati i pitati. Za sada, koga zanima, ima ovaj filmić. Radi se o polueksperimentalnom dokumentarnom filmu baziranom na Biomehanici. Ostavio sam komentar na youtubeu, možda me dotični autor (autorica?) kontaktira, možda uspijem to nekako progurati u Faki, vidjet ću. Mene ful zanima naučiti, a također mislim da će biti još interesenata.

Pogledajte video.

U zadnjih nekoliko fešti nagomilala se frustracija. Počeo sam se pitati kako to da mi je na feštama dosadno i što je to bilo dobro na feštama iz vaše i naše mladosti. Iz mene govori iskustvo višegodišnjeg feštanja u raznim kombinacijama stanova, tulumara, diska, kafana, atelijera i parkića. Iskristalizirao sam poseban ukus za fešte koji možda ne bi svima bio po volji, ali znam da se ne bi ni bunili. Najbolje fešte (derneci, tulumi, žurke) bili su u Krčkoj, iza Filozofskog, a najbolja je za rođenje Ivorove Ulike, samo što se tako nešto ne može isplanirati. Neke stvari se ipak mogu predvidjeti, pa zlu ne trebalo, a to će pomoći da se fešta ne pretvori u otužno kljucanje ili dosadno nadmudrivanje.

Muzika

Muzika je najvažnija. Koliko je dobrih fešti propalo zbog muzike? Prisustvovao sam nekoliko situacija kad je muzika upropastila potencijalno dobru feštu i iz toga izvukao sljedeće moguće razloge:

1. Nema muzike. To je najgora varijanta koja uskoro feštu pretvara u mrmljanje i gledanje televizora ili neartikulirano trošenje opijata bez izgleda za nekom pravom zabavom.
2. Preglasna muzika. Može biti zanimljiva ukoliko smo jako drogirani. Ili pijani. Ili barimo komada pa se vikanje u uho uskoro pretvori u grickanje, grljenje, ljubljenje i ostalo što slijedi. Za većinu fešti preglasna je muzika kraj komunikacije. Puno sam puta u kafani ostao glup jer nisam imao kako pričati i družiti se. Ostaje, naravno, ples, ali to opako sužava mogućnosti. Stišaj, brate, ne čujem što mislim, a kamo li što govorim.
3. Loša, neselektivna muzika. To kvari raspoloženje svima. Nije lako udovoljiti heterogenom društvu, ali se ipak može, potrebno je malo petlje, znanja i puno srčanosti.

Zaključak je, muzika treba biti nenametljiva, ali jasna i kvalitetna. Dobro je da zrači hedonizmom i zajebancijom. Može biti gitara, tarabuka, frula i saksafona, a ako nema muzičara koji su voljni zabavljati društvo cijelu večer, najbolje je uzeti DJ-a ili zadužiti nekoga u društvu da sastavi play listu. S muzičkim željama treba biti oprezan i imati scenarij za sve moguće situacije. (Čitaj, napuni fonoteku!)

Meza

Ako želimo da nam društvo ne zaspi, ne umre od gladi i prestane razmišljati o prokletom bureku iz pekare Vjesnik na putu kući potrebno je složiti pladnje hrane. Kombinacije koje uvijek pale su pršut i dinja. Provjereno. Ljudi rikavaju od te kombinacije, isprazne sve odmah, a iz nekog razloga ta kombinacija priziva seks i flert. Dobro je imati razne sjemenke, poput badema, prženih lješnjaka, pistacija. Neki vole suho voće, a dobro je imati i koji voćni pladanj. Neki vole kolače, ja bi ih izbjegavao, ali dobro je imati nekoliko kombinacija, kremastih, suhih, torta, itd. Posebno su zanimljive voćne salate, a u to se ubraja i popularna sangrija.

Igranka

Igranka bi se trebala dogoditi spontano. Prisustvovao sam nekim nasilnim pokušajima, čak i natjecateljskog karaktera. Nije mi se svidjelo. Dobra fešta trebala bi imati ludu igranku, a za to treba osigurati mjesta. Najbolje je za to rezervirati cijelu sobu i u nju ide muzika. Ako se može izbaciti stol, izbacuj, ako možeš malo srediti svjetla i dodati disko kuglu, samo naprijed. Teško je predvidjeti kad i zašto će netko početi plesati, ali treba izbjeći premještanje namještaja, razbijanje čaša i razbacivanje hrane ukoliko to ne traži tip igranke. Naravno da u lucidnim momentima sve prolazi, tako da će u većini situacija ako radiš feštu biti dovoljno samo da imaš u glavi da će biti plesanja.

Komadi

Ehm, sad će se oni moralisti koji misle da oženjeni frajeri ne smiju više nikad pogledati, a kamo li, zagristi sisu popizditi. Ovako ja to gledam. Ako nema bar dva tri komada s kojima koketiram, fešta mi jako brzo postane dosadna. Ne mora to uopće biti seksualno koketiranje. Dovoljno je da postoji neka vrst izazova, osvajanja, i to daje svježe krvi strukturi fešte. I možete me sad uvjeravati da je to glupost, i da sam ja zapravo zatomljeni isfrustrirani ženskaroš i jadna Barbi, ali ćete samo lagati sami sebe da to nije tako. Mislim da je bolje to prihvatiti i držati pod kontrolom. Meni, za sada, uspjeva.

Heterogena ekipa

Nema ništa gore nego borgovsko cerekanje o internim stvarima. Iako je većina fešta upravo to, najviše pamtim one koje nisu bile takve. Primjerice, kad smo Josip i ja upali na neku feštu u Ilici, nemam pojma točno gdje, al bilo je totalno ludo. Ekipa je bila nevjerojatno šarolika, sve sam ih od nekud poznavao, ali ih nikad nisam vidio na jednom mjestu. U toj raznolikosti se razvila erotična dinamika koja nas je napunila adrenalinom i dala nam poticaja da neumorno divljamo. Ako si u prilici da sastavljaš listu gostiju, imaj u vidu tko ima kakvu spiku, kako će izgledati ako spojiš Marka s Lukom, Nikolu sa Tanjom, Ivora s Lasketom, itd. Lude kombinacije uvijek dovode do zanimljivih događaja. Naravno, postoje i tu ljudi, poput Braleta, kojeg treba zvati na feštu zbog stand up comedy momenta ali i s time treba biti na oprezu.

Svemu ovome valja dodati i opijate. Iako, ako se držiš ovakvog sistema, možda opijati i neće trebati. Sigurno sam nešto zaboravio. Zato hajde ti, dodaj još u komentare i da organiziramo feštu kako spada, majku mu!

Jučer sam zamalo umro od smijeha.

Za početak isprika dragim čitateljima na pomutnji, ali ja naprosto ne stižem iznapisati sve one postove koji se tiču Rainbowa, pa će to ipak malo čekati. Ali bez brige, kad sve saberem, izaći će post u vidu linkova na te stranice, kao neka poglavlja knjige, tako da strpljenja molim.

Drugo me muči, a to je mail koji sam dobio jučer.

Poštovani,
Kontaktiramo Vas iz redakcije novog dnevnog lista EPH, “Sutra”. Nismo upoznati s time koliko ste pratili aktivnosti naše redakcije putem bloga, no tijekom cjelog projekta jedan od blogera je naišao na Vaš blog koji govori o pokretanju lista “Sutra” i cijeloj ideji povezivanja interneta i tiskanih izdanja iz veljače ove godine, s čime ni mi nismo do tog trenutka bili upoznati.
Vezano uz to htjeli smo Vas zamoliti da u petak u 12:00 dođete do Europapress Holdinga na otvoreni sastanak koji organiziramo, pa da porazgovaramo o Vašoj involviranosti u navedenom blogu i projektu, te o Vašem mišljenju o našem radu na novom dnevnom listu.
Pokušavamo Vas kontaktirati i na mobitel, no ako pročitate e-mail prije nego Vas dobijemo, slobodno se javite na ovu adresu ili na 01/xxx-xxxx.

Srdačan pozdrav,
Tim “Sutra”

Ma sjajno, mislim si, nazovem, kad otkrijem da se radi o jednoj raspravi koja se vodi na njihovom blogu pa ako vam se da, pročitajte tu komediju. Čovjek me u tim nekim komentarima čak citirao, tako da je moj blog, koji je doduše dostupan odjednom postao vrlo javan, a kako se radi o vrlo osobnom blogu, ne znam što bih rekao. Možda ću sad dobivati prijeteća pisma, a možda i gaćice nasprejane s najnovijim KENZO parfemom i paketićem prezervativa. I jedno i drugo je pogubno za moj obiteljski mir. Al ne da mi vrag mira pa ću se malo poslužiti googlom, i probati se zajebavati s rankingom. Evo počinje.

Sutra portal je velika prevara

portal Sutra je velika prevara

velika prevara oko sutra.hr portala

Toliko :) he he

Jučer je pala sjajna zamisao kod Ivora:

Napravit ćemo Travoltino iz Voltinog. Iako se ta misao mota po glavi već dugo,
od useljenja u Travoltino, ako ćemo preciznije, mislim da je to bila Josipova
zajebamcija, a ja sam odmah usvojio i tako nekako.

Osnovna teza: što je to Travoltino?

O.K. Sad ću biti doslovan, stoga, navjerojatnije nerazumljiv. Travoltino znači
pomaknuta stvarnost. Ružičaste naočale. Militantni optimizam povezan s
lucidnbom anarhijom. Travoltino je na neku foru simbol svega toga. Kad netko
može prihvatiti da se kjvart mjesto Volti no zove Travoltino, mjesto Mažuranac
- Smežuranac, taj netko je prije,mčljiuv na sve druge oblike pomaknute
stvarnosti koje iz toga proizlaze. Pomaknuta stvarnost je ona koju smo mi
pomakli, napravili je sretnijom, zanimljivijom, maštovitijom. Aktivnošću
protiv pasivnosti, kreativnošću protiv dosade, lucidnošću protiv
mediokritetike. Travoltino znači da se igramo svojom svakodnevnicom kako bi
uzdigli život u kvartu na višu stgepenicu od one – puko stanovanje. Nećemo
više trčati u grad, tražiti zabavu, ludost, seks i uzbuđenje nego ćemo život
dovesti nama.

Što to znači u praksi?

U principu tu se radi o jednostavnim koracima koji proizlaze od onog što
radimo i kako da to podijelimo. Kreativne radionice u nekom kvartovskom
prostoru. Već sam pikirao zgradu u kojoj se nalaze prazne sobe, u jednoj su
neke borilačke vještine. Raspitat ću se kod susjeda Mladena tko tim upravlja i
kako se to može dobiti. Tu se treba pripremiti na žestoku borbu. Što mi
nudimo?

• filmski program
  • projekcije
  • pisanje scenarija
  • gluma
  • scenografija
  • kostimografija
  • kamera
  • montaža
• likovni program
  • Crtanje & slikanje
  • Stripovi
  • Animacija
  • Dizajn

To je dosta za sada? Mislim ozbiljno, danas mislim saznati tko upravlja onim prostorom. Sljedeći korak bila bi web stranica travoltino online, community style na čijem bi sadržaju radili sami stanovnici travoltinog, novog šarenog i maštom ojačanog kvarta za budućnost i djecu.

Zlobnici će primijeti da se ovaj layout ne razlikuje od starog, al griješe. Na ovo sam potrošio brat bratu tri sata jutros nakon što sam cijelu noć imao noćne more gdje me zli Zima ganja po nekim masovnim događanjima, u kombinaciji s tatom Zoranom koji me nešto gnjavi i šikanira. Detalje ne znam nemojte me pitati. I da, trik s čačkalicom nije uspio, skoro sam si oko iskopao, kasnije se Matija na to ubo, ma loša ideja, u svakom slučaju.

Najviše sam vremena potrošio na ponovno iscrtavanje znaka i pozicioniranje istog, sređivanje detalja, ubacivanje trećeg stupca. Malo sam sredio blokove vijesti, sad su kraće, jasnije je da treba kliknuti na dalje pa da se čita ostatak vijesti, Mirnina sugestija. Sad još čekam i nadam se da će Mirnino rješenje biti vau, a da će moje proći. Ono što me ipresioniralo je hrpa ideja koje sam imao dok sam bio u bunilu polusna, a kad sam sjeo za kompjuter sve je isparilo u vidu magle. Ostaje još FRKA koju moram zažbukati danas da ga j….