Već smo to vidjeli u povijesti. Jednom je političar alarmirao mase i dobio izbore te se proglasio carem i u ime carstva pokrenuo najužasnije zločine u povijesti čovječanstva. Ne treba biti doktor nauka da se shvati da govorim o Hitleru i njegovoj stranci Nacional socijalista koji su uslijed teške ekonomske krize tridesetih motivirali narod koji je opljačkan i napaćen da ga izabere. Dapače, vrlo su efikasno motivirali taj isti narod da povjeruje kako su ih opljačkali upravo Židovi.

Trenutno je teška ekonomska kriza, kod nas se događaju nerazjašnjena ubojstva i povjerenje prema policiji i funkcioniranju sistema ozbiljno je narušeno. Oduzmi financije, oduzmi sigurnost, trenutak je idealan za pokretanje masa. Pitam se, samo, kojih masa? I s kojim političkim predznakom? Ne može se raditi politički aktivizam bez političkog predznaka, to je činjenica koju je lako provjeriti u bližoj i daljoj povijesti. Dok preko bare Barrack Obama poručuje da vjerujemo u nadu, kod nas se sprema prosvjed Naroda (da, primijetili ste, narod je velikim slovom) s malo drugačijim predznakom.

Sam nisam uočio problem, niti me previše zanimao, dok nisam počeo pažljivije čitati materijale kojima se prosvjed oglašava.

Neugodno me iznenadilo nekoliko detalja na koje su me, u glavnom, upozorili prijatelji.

1. Nisu postavljeni jasni ciljevi prosvjeda. Ako se borimo protiv svega, jel to znači i borba protiv antifašizma? Je li to i borba protiv Haškoga suda? Je li to borba protiv pridruživanja Europskoj uniji? To nigdje nije eksplicitno naznačeno, ali površnom promatraču će biti jasno da to može i dotle dovesti. Da se razumijemo, s više od pola zahtjeva se načelno slaže i vlada i mjere koje donosi ispunjavaju neke od tih zahtjeva. Ja nisam za Sanadera, niti ću ikad biti. Ali sam i za realne ciljeve, a ne nabrajanje načelnih koristi koje ne služe ničemu do li zapaljivanju masa.
2. Problematičan je stav ‘Danas Ivo, sutra Zoran. Svi su isti’. Pa HDZ=SDP. To znači da treba rušiti državu i ustavni poredak? I šta onda? Vojna hunta možda? Ili monarhija? Ili diktatura? Ili se organizatori prosvjeda nadaju stvaranju izbornog tijela za svoje kandidature? Rezultat: destabilizacija svih, pa i pozitivnih ciljeva koji su se ipak donekle ostvarili, udaljavanje od Europe (čitaj, jačanje tajkunizacije), negativna slika Hrvatske u svjetskim medijima, itd.
3. Problematično je često zazivanje Hrvata, dragi moji Hrvati i slično. Moraju li se onda nehrvati osjećati nelagodno?
4. Problematično je citiranje Brune Bušića, koji je poginuo od Jugoslavenskih vlasti, ali stvarno nema veze s ovim što se danas događa.
5. Problematično je pojavljivanje heroja a ne zločinca Ante Gotovine u spotu (istina, neslužbenom)
6. Problematično je spominjanje ratovanja kao da se ratovalo za bolje sutra, a zapravo svi znaju da se branilo od agresije JNA i srpskih terorista. Malo tko je išao ginuti za bolje sutra.
7. Problematično je korištenje Vukovara za prosvjed protiv države. Što o tome misle Vukovarci?
8. Problem je što je sve vrlo neslužbeno i što podsjeća na rulju a takvoj rulji moguće je prodati svaku desničarsku spiku i to proglašavati slobodom govora.

Di je u cijeloj priči poziv na akciju? Izaći na prosvjede, ok. I? Što onda? Bojim se i pomisliti.

U ovom tekstu se ne bavim činjenicom da se tzv. banda lopovska obogatila na svom narodu. To je već dobro poznato svakom pismenom građaninu i svima koji prate vijesti i politiku je jasno da je tajkunima odzvonilo ulaskom u Europu. Primjera za to ima mnogo, od recentnog ukidanja financijskog paketa Bugarskoj do službenih izvješća Europske komisije o RH sa snažnim naglaskom na korupciju. Ne mislim se baviti time, to što se događa je dio Europskih tokova i to nema veze niti sa Sanaderom niti s trenutnom krizom.

Bavim se samo ovim glasnim razmišljanjem: Kriza je idealan poligon za bujanje Nacional-socializma. Hoćemo li dozvoliti da do njega dođe?

Zamislite dvoranu za tjelesni, da baš onakvu u kakvoj su nas nekada primali u pionire, stara rasklimana pozornica, stolice ukradene iz razreda raspoređene pred pozornicom, gomila klinaca, reklo bi se srednja škola, sjede u klupama i čekaju nastup.

Mi izlazimo, ima nas sigurno još, ali sastav je, Ivor na bubnju, Sven na gitari, Luka na basu, a ja na drugoj gitari. Počinjemo sa Svenovom pjesmom. Sven standardno dobro odsvira svoje, djeca se meškolje, ne shvaćaju, ali kao odobravaju.

Sven je završio, sad je bio red na mojoj pjesmi, ali je papir na kojem je pisao spisak stvari koje sviramo nekud odletio. Panično se osvrnem, nema nigdje tog papira. Koja je koja ono bila stvar. Hladan me znoj oblio. Sven mora na WC. Dobro, idi na WC, ako baš moraš. Hvatam gitaru, opalim akord u nadi da ću se srediti, gitara raštimana. Sranje.

Ivor se diže s bubnjeva da spasi stvar, hvata Svenovu gitaru i onda kao nešto pokušava, no onda ja primjetim da su dežurni klinci već skupili dobar dio opreme, publika se već lagano razilazi…. Aaaarrrrrhhhhhhh!!!!

Budim se. Grozan san. Fak! Već je pola devet. Moram na posao!

Ehehe, lijepo je pisati u njemu, ima neke fora fore, a ja sam geek za novotarije i morao sam odmah isprobati. Dobro je novo sučelje, ful je dobro. Još jedan znak da WordPressovci idu ozbiljno u smjeru da se nametnu kao najbolji Open source CMS na tržištu.

Vidim po datumima da nisam pisao već masu vremena, od 22. veljače. Notti notti me!

Ok, sad da vidimo, mogu li se ja disciplinirati da pišem svakodnevno?

Krivac za to je, sad definitivno vidim, Facebook. Dobro, donekle i youtube. Kad sam na netu, ili škicam u Facebook ili pretražujem youtube. To mora prestati. To je čisti konzumerizam, poput gledanje televizije. Puno bolje sam se u stvari osjećao kad sam samo vodio blog. Evo Nikole, masu me prešišao, piše punokrvnu kronologiju Rock and rolla u Puli koje sam i ja bio sudionik, a ja sam na to odgovorio tek s nekoliko komentarčića. Nesuvislo i neangažirano.

Jučer navečer sam sjedio doma i gledao teve. Najgluplje provedena večer. Davao se film koji sam već gledao, Vulkan, film katastrofe sa sretnim završetkom, očajno glupo napisan i prepun klišea, ali neka nevidljiva sila koja se može opisati i kao blaga depresija me prikovala uz film. Više iz dosade nego iz strasti krenuo sam kopati po knjizi koju mi je za Uskrs poklonio stari. Bob Dylan, writings and drawings. To je poznata knjižica s većinom njegovih tekstova, vidio sam je svojevremeno kod Kikija.

The Freewheelin’ nisam slušao nikada, znao sam od prije da je na njemu “Blowin’ in the Wind” ali to je to. Mislim da mi je Josip jednom prilikom puštao nešto za što je tvrdio da je Bobov drugi album, ali sam malo pretraživao i ispostavilo se da je taj koji sam kod Juse slušao zapravo Nashville Skyline s kojeg mi je najviše zazvonila Lay, Lady, Lay. Zašto sve ovo pišem? Nemam pojma, baš me briga, moj je dnevnik, pa ako ćete čitati čitajte, ako ne, isto dobro. Elem. Bavim se nešto u zadnje vrijeme intenzivno Bobom Dylanom. Smatram da je to glazbena epizoda koju nikad nisam dovoljno ozbiljno shvatio. Čovjek je toliko bogat sadržajem da kod njega ima materijala za nekoliko doktorskih dizertacija. Mene to ne zanima, doduše. Zanima me muzika. I pjesma. I sviranje i pjevanje. A i skladanje i pisanje pjesama. Nekako, shvatio sam, Dylan mi je to otkrio, da mi ta forma paše. Da sam u stvari pjesnik i pjevač.

Umjesto TV-a otvorio sam, dakle, knjigu. Listao, listao i listao.

Prekjučer sam pokušao gledati “I’m Not There”, postmodernistički filmski mozaik inspiriran Dylanovim pjesmama i životom. Vrlo čudan film. Nekako, hermetičan, na prvi pogled. Ali i slojevit. Baš kao Dylan. Tajnovita zatvorenost i mudre igre riječima. Tako i ovaj film hermetično čupa detalje iz Dylanovog života i rasprostire sliku po sliku niz asocijacija, malih etida karaktera i crtica iz Ginsbergovske epohe.

Klip iz I’m Not There

Shvaćam da sam već sad toliko uronio u Dylana da ne mogu normalno pogledati taj film do kraja. Naprosto, ne mogu. Imam potrebu tražiti reference, kopati još informacija, pregledati klipova na Youtube. Skužio sam da se Cate Blanchet služi jednom snimkom kao referencom za glumu koju sam već odavno bio pogledao: Dylan i Lennon u taksiju. Tako sam malo kopao i kopao i došao do nevjerojatne pjesme. Nevjerojatno je da je prije nisam čuo, klasičan contry, ali ima ono, nešto. Don’t think twice, it’s all right. Divna je. Izašla je na Freewheelin. Poslušajte, ako svirate, naučite je svirati. Mislim, dosta vas vjerojatno zna za nju, jedino ja, nepismena budala, ne, he he :-)

Eto, tako sam ja jučer uhvatio knjigicu, našao u njoj Don’t think twice, što je bilo poprilično jednostavno, s obzirom da je knjiga organizirana po albumima. I svirao i pjevao, jednom, dva put, pet puta. Uviđam da je pjevam već petnaesti put u nizu i da mi i dalje nije dosadno. Tako sam prozujao uz Dylana skoro sat vremena. Srušio sam se u kauč i zadrijemao. Matiji treba dati antibiotik u 11. U 11 i nešto stiže poruka od Barbi, nemoj zaboraviti antibiotik. Matija nam je bubani od zuba, istrulio mu zub i sav je natekao. Iskorištavam to mudro da ga podučim kako ne valja jesti slatkiše i kako treba stalno prati zube. Eh. Toliko toga se nakupilo u meni za pisanje da sad kad sam krenuo ne mogu stat. Malo sam previše kontemplirao. Zato je i ovaj tekst koji pišem tako smušen. Juri, naprijed nazad, bez reda i značaja. Uviđam da premalo pišem. To mi inače pomaže da si sredim misli. A misli su sad nakon više tjedana nepisanja potpuno nesređene. Skakuću, kao majmuni. Fokus. Fokus. Ommmmm!!!!

Pitam se pitam

Očito se previše toga događa odjednom da bi polovio u jednom ili dva posta, a i događaju se stvari o kojima ne bi previše trebao pisati jer su povjerljive, pa onda to ostaje u nekim skicama, bilježnicama. Ima i stvari o kojima ne bi trebao niti misliti, a kamo li pisati, pa opet, nekako mislim… teško je to sve složit, presložiti, ali s obzirom da tu ima jedan mali broj vas koji to čitaju, ili su subscriberi, da probam.

Proljeće se uvuklo u moje vene. Nozdrve mi titraju na ženske losione, parfeme, mirisne šampone. Navukao sam šminkesrski look i teturam gradom po opskurnim birtijama, stanovima ili naprosto gazim po papučicama punta. Kombinacija nostalgije me zakopala u beskrajnu priču P.R.oustovsky i neke stare priče su se počele otvarati. Skupljam snagu za kit.hr, radim nešto ispod tepiha i kuham neku priliku za Ameriku.

Skinuo sam si soundtrack iz I’m not there, i sad mi trešti u ušima Bob Dylan u raznim izvedbama. Lupa me opaka emotivna euforija, kao da se neka davno uspavana zvjerka probudila u meni. Hvatam se gitare, i pjevam. Kad stavim u uši direktno iz mikrofona, imam osjećaj da sam u studiju.

Neke scene koje sam proživio u ovih nekoliko tjedana oko rođendana nisu za ovaj blog, ali čisto da se ne zabrinete, bilježim i njih, pa će od toga biti neka kafanska fikcija kad malo pročistim od smeća. I tako. Idem se još malo puniti. Uskoro. Pa kreće prašenje. Otvaram i novu kategoriju. Faki. Ali ću napraviti da se faki tekstovi ne pojavljuju na naslovnici, bit će to radni dnevnik samo za najzagriženije obožavatelje Fakija, a takvih nas ovdje, nadam se, još uvijek ima!

Toliko od mene…

Dakle, Andy Kaufman je bio likčina. Ukratko, radi se o komičaru. Opširnije, radi se o najluđem komičaru koji je hodao zemljom, barem otkad je masovnih medija, pa danas postoji zapis/dokaz o tim remek djelima ljudske zajebancije na pozornici. On nije bio samo komičar, bio je i konceptualni umjetnik, provokator, eksperimentator, i shvaćao je svijet show businessa kao veliki vlastiti laboratorij ljudske gluposti i humora. Ono što je radio ako se želite diviti Jimu Carreyu možete pogledati u filmu majstora ekranizacija biografija Milosa Formana, “Čovjek na mjesecu”. Nisam pogledao rečeni film, iako me Boro nagovarao, ali sam se zato razmilio po YouTube-u i našao fenomenalnog materijala. Od njegovih nastupa najdalje u ludosti i zajebanciji otišao je show koji je održan u Carnegie Hall-u, NYC gdje je cijelu publiku na kraju potrpao u 20-ak autobusa i odveo na kekse i mlijeko. Zato se taj show u žargonu zove “Milk and Cookies Show.” Hvala ovom manihaku koji je marljivo to kodirao i prebacivao na YouTube, a vama evo, na dar ova playlista koju sam na veliko zadovoljstvo otkrio.

Ponekad, kao i svi mi, bauljam bespućima YouBeeTo-a i tražim razne stvari vezane, uglavnom za animaciju. Moram priznati da sam se navukao na arhivske snimke koncerata, između ostalog. Naišao sam stvarno na svašta, kao i vjerojatno većina od vas ovdje, i tu ne treba više trošiti riječi. Međutim, iznenadio sam se kad sam u tražilicu, po prvi puta, upisao vlastito ime i prezime. Šta sam našao?

Sve pet, Damire i Matija, volim i ja vas, ali mi nije jasno, zašto je taj crtić posvećen meni? U svakom slučaju, ugodno me iznenadilo.

Neki se sigurno neće složiti s ovim naslovom, ali napominjem da je riječ o mome iskustvu. Sigurno je bilo i luđih birtija ali ja ne znam i nisam bio. E pa, bili mi malo u Sarajevu. Sarajevo fino mjesto, ali opet mi se ne da pisati. K vragu! Prešlo mi je u naviku. He! :) U ovom podkastu malo priče o novoj birtiji usrid Sarajeva, zove se Babilon i u nju zalazi sva ova malo alternativnija ekipa. Bez pardona na repertoaru prži od Marleya do Pekinške patke. Cijene, sitnica. Ljudi puno, veselo i pozitivno. Komadi, e to je tek ono pravo. Doduše, sve su klinke. A ima i nekakih tipova sa presmiješnim uletima. U svakom slučaju, vrijedi posjetiti. U ovom podkastu osim mene društvo će vam praviti i Eric Truffaz u podlozi, Bob Marley, a bogami i Alehandro Buendija te naravno, neizostavni sinek glavom i glasom, Matija the terrible, wuahahahaha!! Slušaj!

Taj dan je počeo sneno. Vukli smo se kojekuda. Bili smo ni za šta. Kod bake Nade se jela tjestenina, neka čudna kombinacija, kao spoj lazanja i pilećeg gulaša. U Palmotićevoj je standardna atmosfera. Djeca se razbacaju stanom, ratuju oko filma koji će gledati, potom se sve stiša, pa ručak, kafica i onda kući. Svako hvata svoje novine, uglavnom se šuti za stolom ili se nabacuju neke loše fore. Ivor je zabio nos u Vidi i komentirao kako glupo opisuju gitaru koja se sama štima kao proizvod za početnike, a i on i ja jako dobro znamo koje je to sranje kad ti se gitara raštima na pozornici. A nismo početnici. Sjetio sam se tri situacije kad sam se izblamirao s gitarom u ruci.

1. blamaža s raštimavanjem

Stojim u tvornici Badel, imam Svenovu gitaru iz grinderske faze, i sviramo stvar koju ujedno i pjevam. Tu će mi trebati mala pomoć, da se prisjetim, ali mislim da je to bila “Tomislav”. Odjednom pucaju dvije žice. Gitara se od pucanja žica iste sekunde potpuno raštima. Zvuči kao bolesno zavijanje ranjenog slona. Panika. Gledam Svena sa strahom u očima. Sven preuzima na akustičnoj i pokriva stvar, i nekako izguramo do kraja. Gotovo nitko nije primjetio blamažu, ali svejedno je ostao gorak okus u grlu.

2. blamaža s Maršalom Titom

Uopće ne znam kako mi je ikada palo na pamet da mogu svirati solo gitaru. Za to treba imati kilometre u prstima dok ja unatoč dvadeset godišnjem iskustvu sviranja imam tek stotinjak metara. Naprosto, nemoguće je da veliki gitaristi poput Hendrixa, Fritha, Rambo Amadeusa, i slično dođu do toga bez naporne vježbe. Solo instrument je za posebne tipove, meditativne i marljive. Nisam ni jedno. Lutam, skakućem, imam poremećaj pažnje, tako da jedina stvar koju sam ikada naučio kako spada, a i tu ima još posla, je crtanje. I eventualno, pjevanje. Oko pjevanja se nikada previše ne mučim, jedino mi je tekst problem, ali to je druga jedna tema. Uglavnom. Kad moram odsvirati solo, u glavi se nešto poremeti, dogodi se KLIK i meni se prsti pogube. Primjer koji se sjećaju moji dragi suborci je Maršal Tito u duetu s Borisom. Kilavo. Raštimano. Nekima je to bilo smiješno, ali ja sam svejedno uvijek osjećao blamažu. Biće da sam osjetljiv, uvredljiv i razmažen. Možda zato što me otac uvijek oslovljavao “Moj genije”

3. blamaža s kupusom

Ova je najjača, ja sam je zaboravio, ali me drug Nikola podsjetio. Bilo je to u Puli, negdje ’92. Nastup na gitarijadi u Uljaniku, bend The Humps, ja sviram gitaru, furamo neki progresiv punk psihodelija pretenciozan gard. Ja imam gomiletinu efekata, kombiniram ih, svjetla su bila brižljivo namještana preko sat vremena (duže nego je trajao nastup) i Tedi, majstor rasvjete, me dan danas potapša u gradu, onaj vaš nastup u Uljaniku, eh… U toku svirke pokazalo se da ne misle svi kao Tedi.

U trenutku dok sam gazio po prekupoj efekt mašini i mrčio po tuđoj gitari, na mene je doletio kiseli kupus. Naravno, opet moj ego, i umjesto da to pretvorim u šalu, nešto sam srao u mikrofon na temu metalaca jer mi je u tom trenu to izgledalo kao diverzija Devastationa i njihovih fanova koji nisu mogli podnijeti da je novi bend poput našega first liner a oni su već odsvirali svoje. To je samo pogoršalo situaciju, užasno isfrustriralo neke članove benda koji su me brzo nakon tog događaja izbacili iz istog. Bend je bez mene imao još par svirki ali je nestao sa scene. Ostali članovi nisu dijelili moju ambiciju i to je bio kraj.

Kasnije, puno godina nakon nemile blamaže, saznao sam tko je unio kupus. Skužio sam da motivacija nije imala nikakve veze sa mojim muzičkim ukusom. Bilo je osobno. Danas mi se to jedino i čini logično. I u neku ruku, razumijem i zašto.

Pitanja za vas:

1. Koja je vaša najgora blamaža, a da ste danas ipak spremni o njoj pisati pričati s osjećajem lagane nostalgije i zajebancije?
2. Što mislite, što bi moglo nekog motivirati da donese kiseli kupus na koncert?
3. Kako se ponašati kad se dogodi blamaža?

I za kraj, bend kakav sam uvijek želio imati. Čovjek sa bijelim fićom od Humpsa (Tekst: Nikola, da ne bude pardona) je u svojem najboljem izdanju djelovao ovako nekako, ili sam ja barem maštao da tako djeluje.

Dame i gospodo, L’Etuiiiiiii

Jučer je počeo pssst festival u cekate-u. Koliko se god u početku činilo nevjerojatno i neizvodivo, uspjeli smo svaki svoj zadatak odraditi. Dovedeni su muzičari, Meštar iz Dobrojutro Hrvatska je to elokventno vodio, došla je šačica publike i sve je bilo spremno za početak. Manifestaciju sam snimao, pa ću vam pustiti dio. Ovo što se čuje je band koji se zove K.I. ili ti kreativne intervencije, što me podsjetilo na naš k.i.t. s tim da su oni istraživanje zamijenili intervencijom.

Prvi dio programa bio mi je podosadan, pored mene je sjedio L.I.P. Iznenada me budi njegov glas: “Draško!” Ja se budim. Na ekranu: Velika pljačka vlaka, ma, ne mooooguuuu….

Kad je došao Chaplin, bilo je puno lakše. Stari je car uspio u 5 minuta izazvati urnebesan smijeh, a ja sam se još morao suzdržavati jer nisam smio pisnuti, naime, snimao sam zvuk. Moram pothitno smisliti kako da mi se ova spravica isplati, jerbo, će to biti ubrzo pitanje bačenog novca.

Hipišizik metafizik!

Rečenu spravicu, na žalost, nisam imao na koncertu Ramba, ali bio sam sretne ruke. Naime, pisao sam mu kako me zaitrigirala pjesma Hipišizik Metafizik i on se na moju sreću i nevjericu potrudio i poslao mi pjesmu. Sad je možete pročitati u obnovljenom postu.Ako vam se svidila pjesmica, svidit će vam se i spot. (koji nije za tu pjesmu, ali još jedan je primjer lucidnosti i nevjerojatne energije ovog kantautora)

Rambo Amadeus, svjetski mega car koji je prije 4 dana održao koncert u Aquariusu podijelio je s nama još životne mudrosti. S obzirom da su mi se stopala smrznula jer se ljudi iz Aquariusa nisu potrudili osigurati adekvatno grijanje, nisam pretjerano bio oduševljen koncertom. Više sam razmišljao o tome kako da uvalim smrznute prste pod poplun. Ali kako je Rambo svjetski mega car, koncert je, u stvari, bio odličan. Malo neobičan, doduše, jer je sad zbog novih stvari skupio sastav koji ima D&B zvuk i na momente podsjeća na legendarni instrumental od Beastie Boys. To je pravilo određene probleme kod sviranja starih stvari zbog potpuno drugačijeg zvuka.

Ovo je peti nastup Antonija Pušića koji sam gledao, nije najbolji, ali je svejedno sjajan. Njegovi posljednji studijski uradci sve više su cinični, autistični, ali samim time i meni draži. Obožavam kad netko ne podilazi publici i za mene obožavanje od strana nepreglednih masa nikada nije predstavljao argument za kvalitet. Koncert je okupio nemali broj njegovih fanova. Na moju radost bili su i neki novi klinci, i s njima sam se osjećao nekako bliži jer nisu konstantno vikali naslove pjesama starih preko deset godina. Iza mene je tip iritantno pjevušio sve dionice, kako vokalne, tako i one gitarske. Malo je falilo da mu žvajznem trisku. A i Sven je imao problema, odnosno, Clem, s pijanim primitivnim dvometrašem koji je cijelo vrijeme gurao Clem. Nakon što ga je Sven zamolio da se pomakne malo prema naprijed, tip se samo bahato okrenuo, i dobacio: Štoooo? Ja–a-a nikoga-a ne gura-a-a-aaam. Bio sam na gotovs. Srećom, nije trebalo.

Rambo nam je na dar priredio novu stvar koja se bavi pitanjem zašto neki ljudi uspijevaju u životu. Kako nam je sam rekao, počeo je razmišljati o tome kad ga je zasvrbila egzistencija. Mogućnost svakog čovjeka, po njemu, da uspije ili propadne u životu svode se na tri resursa, a to su pamet, živci i snaga. Pa onda kombinacijama to troje došao je do općenitog popisa zanimanja. Ma koliko suludo zvuči, ja sam ozbiljno razmišljao o toj stvari. Osim što sam sigurno fulao u nekim momentima (hvala Svenu što me sjetio na dio o pjesnicima…) tu najviše fali muzička pratnja, tako da naćulite uši ako iz radio valova čujete:

Hipi šizik – metafizik

(ovo je najnovija verzija koju mi je poslao Rambo, glavom i bradom. Hvala Rambo!!!)

ko ima snage i živaca, taj povazdan ratuje,
ko ima snage a nema živaca, argatuje.
ko ima i živaca i pameti taj komanduje.
Ko ima i snage i pameti, sportski lebac za vrat razbacuje
ko ima i živaca i pameti i snage snima porno filmove
Ko ima živaca, a nema ni snage ni pameti,
njega kocka nevjerna privlači
Ko ima pameti , a nema ni snage ni živaca,
Samo, avaj, pjesnik može biti!
Pjesnička je tuga pregolema,
Ima rime ali smisla nema.
Ko nema ni snage ni pameti ni zivaca,
Taj je pravi hipišizik, metafizik,

Hipišizik metafizik iznad je realnog stanja stvari
Logike čelik s lakoćom reže, savija, pa ponovo vari.