Audio verzija! Podloga: Jessica Lurie, Dreamsville

Mora da sam ovisnik. Uključio sam se na Fejsbuk, imam profil niti mjesec dana, a već preko 50 prijatelja. „Prijatelja?” Hm, ne, to nisu nepoznati ljudi. Ima tu stvarno svega. Od pravih prijatelja, do usputnih poznanika, do ljudi s kojima se znam slučajno, ili ne znam uopće, ali sam ih ipak vidio, pričao s njima, flertovao ili čak i gore od toga. Povezuju nas razne situacije, uspomene u kojima sam se nalazio proteklih dvadesetak godina. Zar je toliko?

Seminari,radionice

Imao sam sreću, ambicioznog starog, nazovite to kako hoćete da sam hodao po raznim radionicama. Bilo je tu nekoliko škola za nadarenu djecu u koje sam hodao od osnovnoe škole, a saznao sam za njih između ostalog jer mi je stari kao psiholog u profesionalnoj orijentaciji bio doticaju s njima. Primjerice, „Listopad u Novalji”, „Novigradsko proljeće” (koje je stari i pokrenuo), „Lošinjska škola govorništva”, itd. Tu se formirala većina mojih poznanstava koja su nadilazila ona iz škole ili susjedstva. Tjedan dana u hotelu s gomilom nadarenih vršnjaka stvara određen stupanj sigurnosti i neraskidive povezanosti. Bio sam presretan kad su se neki od njih, mnogi, pojavili među korisnicima FaceBook-a.

Nakon godina apstinencije u 2004. sam pohađao Motovunsku filmsku školu. Nezaboravno iskustvo, gdje se također razvila neka bliskost, a pola tih ljudi sam pogubio adrese, nekako glupo, bez veze. Sad su tu, koče se na mome profilu, imenom i prezimenom.

Srednja škola – Pula.

Tu ima zanimljivih pojedinki i pojedinaca, posebno jer se radi o djelu života gdje sam otkrivao alternativu, rock’n'roll, kazalište. Iako sam s nekima od tih ljudi u recimo, redovnom kontaktu, lijepo ih je imati ovako na jednom mjestu. Čak i neki ljudi kojima sam izgubio svaki trag, ali sam preko nekog trećeg doznao da imaju ovdje profil i tako ih dodao na listu prijatelja. Dobra im je politika, tako barem načelno izgleda, dodavanja prijatelja na FaceBook-u. Sučelje sugerira da bi zbilja trebao poznavati tu osobu koju dodaješ. Čak u jednom izborniku, ukoliko označite da osobu ne poznajete, FaceBook postavlja pitanje: „A zašto ga/ju onda dodajete na listu prijatelja?”

Studentsko doba

Od kolijevke pa do groba, najljepše je vinsko doba… Doba studiranja uključivalo je angažman u Attacku, oko Faki-ja, oko stripova, oko puno fešti po raznim birtijama i festivalima. Tu se toga nakupilo, stvarno svega. Svi ti ljudi su mi zbilja posebni i dragi. Toliko ih je da nema mjesta za njih, pogotovo sada kad recimo ovaj tekst pišem dok mi žena spava, a drma je temperatura, ja pazim s jednim okom na Matiju da ne razvali cijelu kuću dok gleda Izbavitelje. Kad bi se ja sa svima njima družio? Zato sam ih dodao na listu, tako da vidim gdje su, kako su. Ako već imaju tu profil, bit će da s razlogom povremeno provjeravaju što se tu događa. Možda s istim razlogom kao i ja, žele biti povezani, osjećati se dio neke veće ekipe.

Ima tu, naravno, i nekoliko zanimljivih lica s fakulteta. U prosjeku, međutim, njih je najmanje. To je zanimljivo. Mora da nisam bio baš popularan među studentima Akademije. I bolje je tako, ako se mene pita. Ionako nas tamo uče da budemo – individualci. A ja, kao patološki ovisnik o timskom radu tako nalazim svoje timove drugdje. Van Akademije.

Ima tu i starih simpatija. Nerasčišćenih razmirica. Novih jedva uspostavljenih poznanstava. Ali zbroji sve i oduzmi, to se svodi na pedesetak osoba, a to nije sve, naime, ima ih još dosta koje nisam našao na Fejsbuku. Ali nek se sami zakače. Pa da budemo svi jedna velika sretna obitelj internetskih ovisnika. Dok ne odemo u materinu. Ja sam blizu tog trenutka.

Neki se sigurno neće složiti s ovim naslovom, ali napominjem da je riječ o mome iskustvu. Sigurno je bilo i luđih birtija ali ja ne znam i nisam bio. E pa, bili mi malo u Sarajevu. Sarajevo fino mjesto, ali opet mi se ne da pisati. K vragu! Prešlo mi je u naviku. He! :) U ovom podkastu malo priče o novoj birtiji usrid Sarajeva, zove se Babilon i u nju zalazi sva ova malo alternativnija ekipa. Bez pardona na repertoaru prži od Marleya do Pekinške patke. Cijene, sitnica. Ljudi puno, veselo i pozitivno. Komadi, e to je tek ono pravo. Doduše, sve su klinke. A ima i nekakih tipova sa presmiješnim uletima. U svakom slučaju, vrijedi posjetiti. U ovom podkastu osim mene društvo će vam praviti i Eric Truffaz u podlozi, Bob Marley, a bogami i Alehandro Buendija te naravno, neizostavni sinek glavom i glasom, Matija the terrible, wuahahahaha!! Slušaj!

Dugo već sanjam o napravi koja može snimati zvuk, biti prijenosna i laka za upravljanje. Uzeo sam napravu koja se zove Zoom H4 i isprobao je već. Jučer smo sjedili kod Ivora, pridružili su nam se Neno i Tiki, pa smo odmah počeli raditi radio emisiju. Kako je Tiki osjetljiva, odlučio sam ne stavljati na podcast ono što smo jučer već lagano omamljeni kenjali u mikrofon, makar to nije bilo bez šarma, da budemo iskreni. Imam umjesto toga jedan razgovor koji sam jutros vodio s Matijom. To je još uvijek čupavo, ali mi je dalo ideju za format podcasta, da to bude razgovor između Matije i mene. Iako me to opako podsjeća na legendarnog Mladena Kušeca, ipak sam si dao oduška. Ovome ćemo se Matija i ja jednog dana smijati, a ako bude još nastavaka, vjerujem da ćemo biti bolji.

U ovom nastavku: koji su Matijini najdraži likovi.

Napomena: nemojte to uzeti zdravo za gotovo, jer i ja i on znamo jako dobro da mu je uvjerljivo najdraži lik vještica Ursula iz Male sirene, a odmah druga po redu Grozdana iz Uspavane ljepotice, ali je sad bio pod dojmom crno bijelog šteneta koje smo vidjeli usput. Razgovor se vodi na putu u vrtić.

Napomena za Tiki: Još uvijek se možeš predomisliti i dati mi autrizaciju na prvo gostovanje ljudi od ispod ispodpodzemlja u emisiji koja se radi ispod podzemlja (jao, koja nevjerojatna budalaština!)

U stojedinici svira Wish You Were Here, irsko/regge verzija, zamislite to!

Ćao svim čitaocima, čitateljicama, slušaolicama

Una viče kroz prozor “Pojedi je, pojedi je”

Ja: “Nemoj Matija, to ti je možda zarazno”

Una: “Jedi, jedi!, Pa šta, i ja sam jela kad sam bila u njegovim godinama!”

…sic…

Uživam u novom fotoaparatu, Matija se penje po špagama. To što se naučio penjati sam predstavlja mu silnu sreću. Pokazao sam mu da se mora više uhvatiti i sad ide opet, opet. Fasciniran je. Baš kao ja Canonom. Fino slikuckam Mateka i uživam u toj jednostavnosti. Sad je svukao jaknu i krenuo opet na svoj Indiana Jones mostić, neumorno odlučan da usavrši naskok i to ga čini sretnim!

E, sad. nekima je ovo odvratno, a meni, ipak nije. Fora mi je. A sad. Da li ćete vidjeti slideshow? Nemam pojma. Probajte. Al, evo, za one ki vide, ovo je slikano danas u naletu hiperfotografiranja Ivorovim aparatom, nikakva estetika, samo priča, sirovo i iskreno. Nadam se da vam se sviđa.

Danas smo Matija i ja sami doma. Jedini zadatak mi je održavati kakav takav red i provjeravati da je matija sit, veseo, zadovoljen u svakom pogledu. Išli smo malo u đir ranije, al već 6 sati pada kiša, krajnje neugodan i dosadan dan koji smo proveli u stanu. Matija je ufuran u razne likove iz crtića koji gleda, upravo je na programu Sinbad, pa se sakrio u zavjesu.

Jučer je bio Vidov rođendan. Vidovdan. A i večer je prošla u stilu
SpaceCakea.

Dobro je bilo. Upao sam kod Ivora, čula se zaglušujuča buka, urlanje,
pljeskanje, smijeh… Upadam u dječju sobu, hrpa djece, Ivor, Iva, Luka, Lana
i svi oko torte. Matija ima tamne cvike (slike uskoro). Poslije žderancije,
par tga za jg izlazimo vani, natjerivanje automobilčićima pred zgradom, Matija
se malko upišao, pa smo ošli doma na crtić i spavanje. U neka doba dolazi Luka
s hrpom ganje i radimo tri pleha kolača uz povremeno kušanje. Danas je sve
lagano mutno, zato sam pojednostavljen, sirov u pisanju. Nešto sam još pametno
mislio napisati al to kad se sjetim :)

I tako, dobio ja kameru i odlučio snimiti neke kadrove. To sam montirao još u Hologramu. Usranom Hologramu. Al zato mi je slatko ovo pogledati još jednom iako je staro. Nadam se i vama.
Ima dosta novosti u profesionalnom životu, više uskoro.

Akcija!
Oblačimo Matiju, nas dvojica idemo u bauljanje po kvartu a mama na mesinu pa šugo od teletine ala pašticada s manistrom, mmm… :)
Poslije idemo jedan mali đir na Jarun da se djete prozrači. Nos mu nešto gadno curi, treba koristiti odvratne kapi, ali šta se može!
Akcija!