Entries Tagged 'nono' ↓

Poslije dva dana Božić u Brodu postao je nepodnošljivo dosadan i vabio je za hitnim odlaskom u malglu u vidu magle. Imali smo neke kombinacije, sve je bilo glupo, skupo, komplicirano. Odluka je pala, za ovu novu ostajemo doma, ko hoće kod nas nek dođe pa makar teve i kauč majka, kako bi reko Josipov stari. Matija, btw, me prozvao stari :) al kao da se pazi da ja ne čujem pa kao nikad u mome društvu bez posebnog nagovaranja.
Otišli mi u utorak iz Broda, dakle, u Veliku. To je selo pored Požege u parku prirode Papuk gdje je stacionirana Barbarina kolegica koja je tamo bila s dečkom, nepopravljivim hedonistom koji je došao po nas u jednoj ruci volan u drugoj piva, a ondak odmah rakija pa vino a i joint te ne znam šta sve ne, al najviše alkohol i to u ogromnim količinama, strašno. Njegova rodica, također s nama, slavna modna dizajnerica s dvije kćerke, jedna 8 druga 2. Ni jedna za Matiju al kako to već biva, zakačio se za onu stariju. Zajedno su odlazili spavati, skupa gledali crtiće, pa u šetnju kod “indijanca” (ima indijanac, da, ozbiljno, pravi, ne zajebajem se, živi u kolibi, nema struju vodu…). Bilo je super, Barbi je čak pretjerala zadnju večer, al tako treba, zato smo bili tamo, jel? Uglavom, od jučer smo tu, polako zagrijavamo ohladite zidove, trljamo smrznute nožne prste i domaćom kuhinjom rekuperiramo spaljene sinapse. Njih dvoje spava a ja čekam da se probude pa da skočim ono hu ha, ja opro suđe, ja sredio sobu, ja kita i da krenemo kod Laskea na kafe. Hm, malo dugo spavaju, bog te veseli, kako bi rekla aša buduća susjeda Iva Matijevič, jea, dets d njuz, Ivor s familijom dolazi u Travoltino, skoro pa da ćemo iz travoltiog raditi ono neko kulto mjesto, nešto kao Zagrebački Montezaro :) Još uvijek mi ne radi adsl pa se još uvijek švercam na Krešin umts koji, kad se sve zbroji i oduzme, nije tako loš. I za kraj jedan video, o Šerifu Konjeviću, svakako pogledati nekoliko puta.

Poneki tutanj u daljini odaje vrlo visok postotak primitivluka u gradu na Savi, magla je izmilila iz svih pritoka, močvara, trošnih podruma i preljevase po izgaženom asfaltu i naguranih autotmobila hrvatskih, bosanskih i njemačkih regitracija. Božić kao magnet privukao raštrkane obitelji u bezperspektivnu sredinu, istu onu iz koje su prije desetljeća s jezom pobjegli, neki da ne pomru od gladi i oni drugi od gnušanja primitivizmom.
Visoke pete na nogama četrnaestogonišnjakinje u 2 ujuro na glavnim ulicama grada, ušminkane slojevito razmahale kukovima na narodnjake koji se sinhrono šire iz kavana u nizu s obe strane. Prizor je to koji sam vidio prije dvije godine u istom ovom Brodu, a bojim se da se danas ne dogodi isto, zato ću ostati doma i gledati televiziju, srkati pijanog šarana i točati kruh u vino. Neću se napiti s ujom Zvonetom koji s didom Zdravkom raspravlja o ustašama i partizanima pa rasprava postane žestoka svađa pa se psuju, urlaju, crvene pa se grle, pjevaju i plaču. Pa svi utihnu pred televizijskim filmom o mladom Woytili, stegnu im se grla, šmrcaju i suze brišu. Ujko Zvone ne dolazi ovaj Božić, a neće ni idući, već su svi na Braću, postali su boduli pravi. Ovaj Božić neću ni obilaziti crkvu da ne sretnem licemjerne katolike u gradu na Savi gdje glavni kriminalac slovi kao cijenjeni političar a suci naručuju ubojstva. Gdje nitko ne radi a svi troše pare u kafani. Gdje ne postoji kultura, samo vodka, rakija, narodno veselje i sumljivi bogataši sa blagim lagano tupim osmjehom i hvaljenisus na ustima. Gdje ono malo normalnih ljudi okreće glavu da ne poludi, skrušeno zabijaju nos u svoje male poslove i zahvaljuku bogu što nije rat i što se već živi nekako.