Draško Ivezić Blog. Tekstovi o svakodnevici, stvarima koje me muče, mjuzi, umjetnosti, emocijama, slikama, idejama. To sam ja, malo moje obitelji, Barbi i Matija i prstohvat prijatelja.
Mora da sam ovisnik. Uključio sam se na Fejsbuk, imam profil niti mjesec dana, a već preko 50 prijatelja. „Prijatelja?” Hm, ne, to nisu nepoznati ljudi. Ima tu stvarno svega. Od pravih prijatelja, do usputnih poznanika, do ljudi s kojima se znam slučajno, ili ne znam uopće, ali sam ih ipak vidio, pričao s njima, flertovao ili čak i gore od toga. Povezuju nas razne situacije, uspomene u kojima sam se nalazio proteklih dvadesetak godina. Zar je toliko?
Mota mi se mota jedna nevjerojatna misao po glavi. Već sam u nekoliko navrata shvatio da se kod nas podkasti baš ne rade, slabo ljudi i znaju što to znači, i tako malo po malo, shvaćam ja da sam možda jedini. Zavrtilo mi se u glavi od toga. Je li to stvarno? Pa kako je to moguće? Aljoša, koji je kao neki autoritet u svijetu blogova ima saznanje da nitko u Hrvatskoj to ne radi na svom blogu. Dakle, postoji podkast na reprodukcija.tv i to je to. Meni je podkast stvarno drag, s obzirom da sam svoj zagrebački studenski život između ostalog obogatio sudjelovanjem u pokretanju Sanatorija Dr. Schwantza na radiju 101, koji je pokrenuo Robi Zuber još tamo ‘98.
