Audio verzija! Podloga: Jessica Lurie, Dreamsville

Mora da sam ovisnik. Uključio sam se na Fejsbuk, imam profil niti mjesec dana, a već preko 50 prijatelja. „Prijatelja?” Hm, ne, to nisu nepoznati ljudi. Ima tu stvarno svega. Od pravih prijatelja, do usputnih poznanika, do ljudi s kojima se znam slučajno, ili ne znam uopće, ali sam ih ipak vidio, pričao s njima, flertovao ili čak i gore od toga. Povezuju nas razne situacije, uspomene u kojima sam se nalazio proteklih dvadesetak godina. Zar je toliko?

Seminari,radionice

Imao sam sreću, ambicioznog starog, nazovite to kako hoćete da sam hodao po raznim radionicama. Bilo je tu nekoliko škola za nadarenu djecu u koje sam hodao od osnovnoe škole, a saznao sam za njih između ostalog jer mi je stari kao psiholog u profesionalnoj orijentaciji bio doticaju s njima. Primjerice, „Listopad u Novalji”, „Novigradsko proljeće” (koje je stari i pokrenuo), „Lošinjska škola govorništva”, itd. Tu se formirala većina mojih poznanstava koja su nadilazila ona iz škole ili susjedstva. Tjedan dana u hotelu s gomilom nadarenih vršnjaka stvara određen stupanj sigurnosti i neraskidive povezanosti. Bio sam presretan kad su se neki od njih, mnogi, pojavili među korisnicima FaceBook-a.

Nakon godina apstinencije u 2004. sam pohađao Motovunsku filmsku školu. Nezaboravno iskustvo, gdje se također razvila neka bliskost, a pola tih ljudi sam pogubio adrese, nekako glupo, bez veze. Sad su tu, koče se na mome profilu, imenom i prezimenom.

Srednja škola – Pula.

Tu ima zanimljivih pojedinki i pojedinaca, posebno jer se radi o djelu života gdje sam otkrivao alternativu, rock’n'roll, kazalište. Iako sam s nekima od tih ljudi u recimo, redovnom kontaktu, lijepo ih je imati ovako na jednom mjestu. Čak i neki ljudi kojima sam izgubio svaki trag, ali sam preko nekog trećeg doznao da imaju ovdje profil i tako ih dodao na listu prijatelja. Dobra im je politika, tako barem načelno izgleda, dodavanja prijatelja na FaceBook-u. Sučelje sugerira da bi zbilja trebao poznavati tu osobu koju dodaješ. Čak u jednom izborniku, ukoliko označite da osobu ne poznajete, FaceBook postavlja pitanje: „A zašto ga/ju onda dodajete na listu prijatelja?”

Studentsko doba

Od kolijevke pa do groba, najljepše je vinsko doba… Doba studiranja uključivalo je angažman u Attacku, oko Faki-ja, oko stripova, oko puno fešti po raznim birtijama i festivalima. Tu se toga nakupilo, stvarno svega. Svi ti ljudi su mi zbilja posebni i dragi. Toliko ih je da nema mjesta za njih, pogotovo sada kad recimo ovaj tekst pišem dok mi žena spava, a drma je temperatura, ja pazim s jednim okom na Matiju da ne razvali cijelu kuću dok gleda Izbavitelje. Kad bi se ja sa svima njima družio? Zato sam ih dodao na listu, tako da vidim gdje su, kako su. Ako već imaju tu profil, bit će da s razlogom povremeno provjeravaju što se tu događa. Možda s istim razlogom kao i ja, žele biti povezani, osjećati se dio neke veće ekipe.

Ima tu, naravno, i nekoliko zanimljivih lica s fakulteta. U prosjeku, međutim, njih je najmanje. To je zanimljivo. Mora da nisam bio baš popularan među studentima Akademije. I bolje je tako, ako se mene pita. Ionako nas tamo uče da budemo – individualci. A ja, kao patološki ovisnik o timskom radu tako nalazim svoje timove drugdje. Van Akademije.

Ima tu i starih simpatija. Nerasčišćenih razmirica. Novih jedva uspostavljenih poznanstava. Ali zbroji sve i oduzmi, to se svodi na pedesetak osoba, a to nije sve, naime, ima ih još dosta koje nisam našao na Fejsbuku. Ali nek se sami zakače. Pa da budemo svi jedna velika sretna obitelj internetskih ovisnika. Dok ne odemo u materinu. Ja sam blizu tog trenutka.

Mota mi se mota jedna nevjerojatna misao po glavi. Već sam u nekoliko navrata shvatio da se kod nas podkasti baš ne rade, slabo ljudi i znaju što to znači, i tako malo po malo, shvaćam ja da sam možda jedini. Zavrtilo mi se u glavi od toga. Je li to stvarno? Pa kako je to moguće? Aljoša, koji je kao neki autoritet u svijetu blogova ima saznanje da nitko u Hrvatskoj to ne radi na svom blogu. Dakle, postoji podkast na reprodukcija.tv i to je to. Meni je podkast stvarno drag, s obzirom da sam svoj zagrebački studenski život između ostalog obogatio sudjelovanjem u pokretanju Sanatorija Dr. Schwantza na radiju 101, koji je pokrenuo Robi Zuber još tamo ’98.

Možda me sjećanje izdalo, ali mislim da je prvo meni prišao s tom idejom, ili Goranu ili Bori, ma nebitno. Ekipirali smo se i pamtim i danas to snimanje, ušli smo u studio, i blebetali dva sata takve budalaštine da to svijet nije čuo. Urednici su vrištali od smijeha. Mi smo bili pozitivni, zadovoljni, uzbuđeni. Kod Borisa u sobi slušali smo na radiju prvu epizodu, preznojavali se, pizdili na Robija što se ubacuje i dosađuje, skakali od sreće, ko mala djeca kad je bilo gotovo. Nisam siguran, ali danas kad o tome razmišljam, tada sam vjerojatno bio najsretniji čovjek na svijetu… Bit će o tome još govora na kit.hr, ali eto, malo sam se prisjetio.

U svakom slučaju, danas je moja srećica, otkako je ispao onako zelenkast i sluzav iz majčine utrobe, mali Matek koji pristaje da ga snimam, ali još uvijek osjećam da se previše glupira. Uostalom, prosudite sami, evo nas u drugoj epizodi serijala Otac i sin. Slušaj!

Neki se sigurno neće složiti s ovim naslovom, ali napominjem da je riječ o mome iskustvu. Sigurno je bilo i luđih birtija ali ja ne znam i nisam bio. E pa, bili mi malo u Sarajevu. Sarajevo fino mjesto, ali opet mi se ne da pisati. K vragu! Prešlo mi je u naviku. He! :) U ovom podkastu malo priče o novoj birtiji usrid Sarajeva, zove se Babilon i u nju zalazi sva ova malo alternativnija ekipa. Bez pardona na repertoaru prži od Marleya do Pekinške patke. Cijene, sitnica. Ljudi puno, veselo i pozitivno. Komadi, e to je tek ono pravo. Doduše, sve su klinke. A ima i nekakih tipova sa presmiješnim uletima. U svakom slučaju, vrijedi posjetiti. U ovom podkastu osim mene društvo će vam praviti i Eric Truffaz u podlozi, Bob Marley, a bogami i Alehandro Buendija te naravno, neizostavni sinek glavom i glasom, Matija the terrible, wuahahahaha!! Slušaj!

Jučer je počeo pssst festival u cekate-u. Koliko se god u početku činilo nevjerojatno i neizvodivo, uspjeli smo svaki svoj zadatak odraditi. Dovedeni su muzičari, Meštar iz Dobrojutro Hrvatska je to elokventno vodio, došla je šačica publike i sve je bilo spremno za početak. Manifestaciju sam snimao, pa ću vam pustiti dio. Ovo što se čuje je band koji se zove K.I. ili ti kreativne intervencije, što me podsjetilo na naš k.i.t. s tim da su oni istraživanje zamijenili intervencijom.

Prvi dio programa bio mi je podosadan, pored mene je sjedio L.I.P. Iznenada me budi njegov glas: “Draško!” Ja se budim. Na ekranu: Velika pljačka vlaka, ma, ne mooooguuuu….

Kad je došao Chaplin, bilo je puno lakše. Stari je car uspio u 5 minuta izazvati urnebesan smijeh, a ja sam se još morao suzdržavati jer nisam smio pisnuti, naime, snimao sam zvuk. Moram pothitno smisliti kako da mi se ova spravica isplati, jerbo, će to biti ubrzo pitanje bačenog novca.

Hipišizik metafizik!

Rečenu spravicu, na žalost, nisam imao na koncertu Ramba, ali bio sam sretne ruke. Naime, pisao sam mu kako me zaitrigirala pjesma Hipišizik Metafizik i on se na moju sreću i nevjericu potrudio i poslao mi pjesmu. Sad je možete pročitati u obnovljenom postu.Ako vam se svidila pjesmica, svidit će vam se i spot. (koji nije za tu pjesmu, ali još jedan je primjer lucidnosti i nevjerojatne energije ovog kantautora)

Dugo već sanjam o napravi koja može snimati zvuk, biti prijenosna i laka za upravljanje. Uzeo sam napravu koja se zove Zoom H4 i isprobao je već. Jučer smo sjedili kod Ivora, pridružili su nam se Neno i Tiki, pa smo odmah počeli raditi radio emisiju. Kako je Tiki osjetljiva, odlučio sam ne stavljati na podcast ono što smo jučer već lagano omamljeni kenjali u mikrofon, makar to nije bilo bez šarma, da budemo iskreni. Imam umjesto toga jedan razgovor koji sam jutros vodio s Matijom. To je još uvijek čupavo, ali mi je dalo ideju za format podcasta, da to bude razgovor između Matije i mene. Iako me to opako podsjeća na legendarnog Mladena Kušeca, ipak sam si dao oduška. Ovome ćemo se Matija i ja jednog dana smijati, a ako bude još nastavaka, vjerujem da ćemo biti bolji.

U ovom nastavku: koji su Matijini najdraži likovi.

Napomena: nemojte to uzeti zdravo za gotovo, jer i ja i on znamo jako dobro da mu je uvjerljivo najdraži lik vještica Ursula iz Male sirene, a odmah druga po redu Grozdana iz Uspavane ljepotice, ali je sad bio pod dojmom crno bijelog šteneta koje smo vidjeli usput. Razgovor se vodi na putu u vrtić.

Napomena za Tiki: Još uvijek se možeš predomisliti i dati mi autrizaciju na prvo gostovanje ljudi od ispod ispodpodzemlja u emisiji koja se radi ispod podzemlja (jao, koja nevjerojatna budalaština!)

U stojedinici svira Wish You Were Here, irsko/regge verzija, zamislite to!

Ćao svim čitaocima, čitateljicama, slušaolicama