Inspirirala me Nikolina priča i dugo sam se dvoumio kako uopće da je nastavim, ili da je paralelno pišem iz svoga ugla. Neki dan sam bio u Puli i osjetio Proustov sindrom dok sam gledao ulice rodnog grada očima turista. Previše je tih ulica povezano s najskrivenijim zakutcima memorije, od vrlo burnih i ponekad traumatskih zbivanja, do lucidnih kazališnih momenata. Mislim da osim rata ima drugih stvari koje su oblikovale moju potrebu da djelujem na pozornici, nazovimo to pražnjenje od frustracija ili naprosto egzibicionizam. A živio sam u sredini gdje je tako nešto bilo moguće, čak poželjno. No prije neke faktografije za koju već vidim da će vrvjeti od prustovštine, jedna mala priča nastala prije nešto više od godinu dana prilikom preslušavanja albuma Love od Georga Martina, nikad priznatog Beatlea. Humpsi se spominju samo usput.

Strawberry Fields Forever

Upravo sam se možda jutros odlučio da počinjem svaki dan sa Strawberry Fields od Lennona, al u novoj izvedbi inžinjerskom zaslugom nenadmašnog Georga Martina, originalnog Beatla čiji se karakteristični zvukovi čembala povremeno čuju u podlozi. Ima puno razloga zašto baš Strawberry Fields, zašto Beatles, zašto ujutro, pa da krenemo redom.

Prvo mjesto zauzima navjerojatnije stric Svebor. Njega nema već neko vrijeme, al mi je uspomena na njega vrlo živa. Moglo bi se sa sigurnošću reći da su mi stričevi u odgoju, djetinstvu i mojem identitetu općenito zauzeli poprilično veliko mjesto. Cece (Svebora) se još uvijek sjećam kako nam je u svome sobičku na Montezaru puštao na rasklimanom starom gramofonu ploče od Beatlesa i upozoravao na Lennonovu ritam gitaru, a ja sam ga bahato, preko kurca, slušao, doživljavao kao običnog pijanca koji tu sad nešto sere. Još uvijek mi je u želucu onaj Zoranov udarac kad mu je Ceco tobože kopao po papirima. Nije to bio jak udarac, blago ga je ćušnuo po tjemenu. Al silina prezira i omalovažavanja kojim ga je Zoran osuo pogodila je Svebora više nego li sam udarac. Tuga i poniženje vidili su mu se u očima a glas je samo izgovorio „Nemoj me udarati“.

Još se sjećam sebe kako sam bahato slušao Svebora, bahat ko i uvjek, i vazda, i objašnjavao mu ko vrhunski gitarista Humpsa da je u Beatlesima sigurno najzanimljiviji George Harrisson, njegove komplicirane solaže, čuj ga kako svira i ta sranja. Svebor mi to nije osporavao, je, George je dobar, al John, slušaj taj ritam, ritam gitara u rocku je najvažnija, slušaj ga, evo, ti nemaš tako dobar ritam, kad vas slušam kao čujem buku. Nije znao objasniti, al je na neku foru kužio, svirali smo u njegovom podrumu već tjednima, ja ufuran da sam veliki frontmen, a zapravo kita, brljao sam po toj gitari ko tobože Sid Berret, Gilmour ili Robby Krieger a nisam kontao ništa, da su Beatlesi meni zapisani u stanicama otkako sam se rodio.

Maglovito mi je ova slika u mozgu, mi djeca vani na dvorištu, brijemo nešto pod starim jorgovanom, a gore na prozoru radne sobe dva velika zvučnika, izimprovizirani sound sistem i naravno, što drugo nego Beatlesi, ponekad Floydi, rijetko Stonesi, i tako bespovratno zaražuju male Iveziće rokenrolom, ludim nedokučivim svjetovima tobože jasnim njihovim roditeljima i stričevima. Možda taj dan kod Svebora u sobi u pauzi podrumske svirke nisam vjerovao da Svebor razumije muziku, al danas vidim da sam bio budala što ga nisam pažljivije slušao, zapamtio, kimnuo glavom i rekao, objasni mi Svebore. Vidim da ti to kužiš bolje od mene, što je to rokenrol, što je htio taj blesavi cvikeraš Lennon, kako sad on bolji gitarista, veća faca od Hendrixa, i što je to karizma? Ceco, što je to karizma? To je nešto što ti i ja nemamo, al postoje ljudi poput velikog Johna koji su imali nešto za reći na ovom svijetu, razmišljali su o stvarima, ljudima, sudbinama, emocijama, vodili unutarnju dramu da prenesu svoja razmišljanja, bili talentirani da to sroče u istinsku poeziju, melodiju i začaraju mase.

Nekima je to sve samo pop industrija, zabava, novac, a nekome nepresušna potreba da učine pomake. Da li je Lennon bio mesija a McCartney zabavljač lome se koplja već 40 godina, a sad slušajući najnoviji uradak njihovog producenta Martina postavlja se opet to pitanje, a mene sjeća na to da razgovor sa Sveborom mogu nastaviti samo u mislima. Svebor mi je ponekad bio komičan, ponekad tužan, ponekad mi je ozbiljno išao na živce al uvijek sam ga cijenio. Zbog njega danas obožavam Lennona, a posebno po meni njegovu najbolju pjesmu Strawberry Fields Forever

Strawberry Fields se pojavio u još jednom trenutku moje nevjerojatne uobrazije da mogu organizirati Rainbow skup u Hrvatskoj. To je bila poprilično ambiciozna ideja i to je znao Ariel, karizmatični englez koji je sa svojom ženom Lilom i malom Moon došao pomoći koliko može. Meni je epizoda s Rainbowom ostavila neugodan dojam nenormalne situacije gdje sam se izložio optužbama i posramio kao nikad do tada. Bilo je na rubu da puknem, al srećom ljudi, moji prijatelji i tadašnja djevojka, su očito kužili da u mojim postupcima nema ničega lošega do li neznanja, nezrelosti i bespotrebnog rizika na tuđ račun.

Ariel koji je odmah shvatio da je moj poziv u Hrvatsku čisti blef prihvatio je sudbinu i sukladno svojim svjetonazorima polako i temeljito zavrtio svoj šamanski kotač. Iskustvo, karizma i njegovo predano obraćanje za vodstvo svevišnjemu otkrile su mu da u mom slučaju pali Strawberry Fields. Negdje treći dan kako su došli u Bale u Istri pojavila su se braća i sestre iz Slovenske obitelji i još neki ljudi iz Hrvatske i stvorila se atmosfera za pjesmu. Još i danas pamtim Ariela kako s gitarom preko ramena poput demona izviruje iz svog kombija i počinje nježno i autoritativno pjevušiti Strawberry Fields Forever. Sve prisutne obuzela je nevidljiva magija Lennonovih riječi, a meni su u ušima odzvanjale „Living is easy with eyes closed, misunderstanding all you see…“ kad sam polako a sigurno shvaćao da trebam pothitno otvoriti oči. Ne bih se zakleo, al kao da je u tom djelu Ariel krišom namignuo prema meni. Nisam siguran dal sam ih još uvijek otvorio. Zato rado počinjem dan sa Strawberry Fields i molim Lennona negdje u onom svijetu da mi pomogne da otvorim oči.

Stvarno ne znam zašto ne pišem. Možda je to zamor, neinspiracija, teret. Vječito sam u nekoj gužvi, što na poslu, što doma, evo i sada sjedim i ubrzano pišem dok čekam da se isprži DVD za Vlatku u Americi. Još uvijek sam u gaćama, Matija ima nevjerojatan nalet inspiracije, pa pići po stanu i nemilice priča razne verzije Male Sirene. Neki dan sam vidio da moj stari zapisuje svaki dan u svoje rokovnike po pet stranica gusto ispisanih tekstova, pretežno njegovih opažanja sa uobičajenim ružičastim naočalama. Još uvijek nisam stekao osjećaj za č i ć i to vjerojatno nikad niti neću naučiti. Možda je to poremećaj u mozgu, možda je to naprosto neka blokada, ali to u mene ne ulazi. I neka vas ne zavara što je sad grešaka znatno manje, radi se samo o tome da za Firefox postoji pravopis za hrvatski. Ako netko ima neku ideju kako da poboljšam svoju pismenost, molim prijedloge u komentare.

Druga stvar je Rainbow. Shvatio sam da mi je mrsko putopisno razmišljati i zapisivati ukoliko to nisam odradio na licu mjesta. Kad vrijeme prođe, napisati tekst o tome čini mi se kao nekakav posao. Odlučio sam da ću se radije uhvatiti nekog drugog posla. U međuvremenu zaživjela jedna inicijativa, Kit, koja je nadam se pri realizaciji, to sad ne leži toliko na mojim leđima. Druga je inicijativa koja sad polako poprima oblik da se uključim u projekt Cekatea kao dizajner preko Sizisa u projekt kojem sam dao ime, Pssst, festivala nijemih filmova. Šefica mi je dala zeleno svjetlo za pro bono, i to je bilo dovoljno da se odlučim na veliki korak, to jest da počnem spajati inicijative iz svog slobodnog vremena sa poslom koji radim u firmi. Dakle previše toga se izdogađalo, no vi koje zanima kako je na rainbowu bilo ipak nećete ostati potpuno zakinuti. Ovdje je hrpa fotografija, a planiram ih skupiti i još i iskomentirati. Slobodno komentirajte, to je super, ako netko hoće sliku visoke rezolucije, samo neka traži.

Homosumo se vratio iz Ameriq i sad popunjavamo rupu koja je nastala razdvojenošću tisućama milja. Bend pod radnim nazivom Babino brašno imao je svoje dvije probe na kojima su se iskristalizirale uglavnom dvije stvari. Pod a) moramo naći prostor gdje možemo nesmetano raditi i vježbati, pod b) netko se mora uhvatiti kantautorskog djela, makar i samo kroz kompoziciju, budući da već brdo dobrog materijala postoji na narodnim pjesmama. Homosumo, gospodin Sch. i Ivor su više raspoloženi za muziciranje, dok bi ja najradije napisao koju melodiju. Za to treba puno vremena i odricanja, a što mi je najteže, nikako da se organiziram.

Ono što me iskreno pogodilo je što sam ispao grub prema prijateljici koja se kao rezultat toga ispisala s prijateljske liste gdje je godinama bila aktivna sudionica rasprava i takoreći davala cijelom tom našem forumu jednu sjajnu heterogenost. Njena potreba da vječito preispituje, traži dlaku u jajetu ponekad je rezultirala tolikim vatrenim raspravama koje su najčešće bili razlogom postojanja te liste, barem što se mene tiče. Kao zaključak cijele priče ustanovio sam da treba o prijateljima ubuduće pisati u nadimcima.

Drugi, ajmo reći potresan, događaj je dolazak Kize u Bandićgrad. Kiza je uvijek imao fantastično nepogrešiv tajming za dolazak u moj i Ivorov život u najgorem trenutku. Ovih dana je na poslu bilo vrlo gužvovito i psihički naporno. Barbi mijenja firmu, nesigurna je, širi veliki stres kad dođem doma, i jedva da imamo snage i vremena da se kvalitetno družimo. Odnos se sveo na operativnu komunikaciju, kao da smo kolege na poslu, a ne voljeni muž i žena. Ona je toga bila vrlo svjesna, tako da joj je vijest o Kizinom dolasku uopće nije djelovala sretna. Na žalost, morao sam birati, to se zove Sofijin izbor. S jedne strane Kiza, s druge Barbi i Matija. Matiji je svejedno. Ali čim to kod nas proizvodi toliki stres i nervozu, naprosto, pred očima mi se odvrte sve scene, slike, strahovi koje sam imao kad bi Kizo izazvao neki incident, naprosto uz sav teret koji sam morao nositi, a to su, s jedne strane Barbi, a s druge posao koji je zahtjevao od mene veliku odgovornost i sabranost nisu mi ostavili psihičke snage da se još moram nositi i s Kizom. Znam, postupio sam grozno i kao kukavica kad sam ga skupa s Ivorom ispratio na bus i zbog toga se još uvijek, nakon par dana, osjećam loše. Slika kako sjedimo s njim u birtiji kolodvora negdje u 2 ujutro, cerekamo se i pričamo o nekim zgodama iz djetinjstva urezala mi se u onaj dio mozga koji kao kost nemilosrdno čuva sve one slike koje nas duboko pogađaju.

Danas nam dolazi J-loza ravno iz Sarajeva, a prethodno je bio u Španiji, pa očekujem brdo priča i zajebancije. I šta ima još? Ah da, riknuo mi je servo, pretpostavljam da ako nastavim voziti ovako uskoro ću imati ramena kao guverner Kalifornije. Na žalost nisam uspio dobiti na telefon servis, možda i bolje jer mi se ne da plaćati 2.000,00 kn da netko spoji neke dvije žice koje su očito izgubile kontakt. Možda potražim odgovor na internetu. Ali ako se netko od vas kuži u elektroniku Fiat Punta, molim VAS da mi se j a v i t e.

Iz nekog me razloga prizori ovdje jako podsjećaju na moje uspomene sa raznih skupova po Europi, al ovdje je nekako sirovije, izvornije. Dok ne stavim postove o bosanskom skupu, uživajte.

Dakle, ukoliko ste već naišli na moj blog, bilo bi lijepo da se predstavite, ostavite komentar i očitujete se kako vam se sviđa to što radim ovdje, isto kao kad dođeš kod nekog u kuću, ono fino, pozdraviš se, netko se izuje, pa moj naklon, i vama, i vama, pa cmok cmok, de si dragi de si draga, pa šta ima, i to. To se radi tako da se stisne tu dole neka tipka, nemam pojma, malo mi je još to s novim blogom konfuzno, trebat ću se malo dublje pozabaviti s tim. Pričao mi Šloser kako je njegov CMS puno jednostavniji od wordpressa, a kako sam sad ponosan vlasnik servera, e pa da vidimo i to. Ako ništa drugo, kad plaćaš uslugu, to te barem natjera da je stalno i koristiš. Pa šta će meni, ljudi, blog? Pa nisam ja pisac da bi se obogatio, i dapače, mislim da sam poprilično nepismen (ajmo sad svi: Ma niiiisiiii) a hoću sve zbrdazdola, onako kako mi padne na pamet, ola ljudi, pa to ni Joyce nije mogao.

Samo malo, sad ću o rainbowu, al moram još ovo. Primjetio sam kako mi nedostaje strpljenja za čitanje. Uvijek nekako prirodno težim nekoj drugoj zanimaciji. Shvatio sam kako, ako se želim baviti pisanjem, a želim, pa makar iz gušta, valja puno toga i pročitati. Ali kada, što? Pa toliko toga je napisano, al ne leži mi sve jednako dobro. Evo, nedavno sam završio Bunuela i moram priznati da me stari Argonac oduševio. To djelo puno je tolike iskrene topiline, vrhunskog lucidnog intelekta kakav se rijetko sreće. Iako nisam fanatičan obožavatelj njegovih filmova, to mjesto još uvijek pripada Kubricku, ne, Felliniju, ma ne, Eisensteinu, ovaj pardon, Hitchckocku(???) on me kao čovjek oduševio. Spremam se pogledati ponovo to ludilo, mora da sam bio sljep dok sam gledao u mali televizor u razredu dok je Knezica pažljivo birala neki od Bunuelovih uradaka. Evo doma na polici već mjesecima stoji Sin od Nikolaidisa, krenem ga čitati već drugi put i neće pa neće. Nikako da se pomaknem, al nema razloga za to, odlično je napisano, možda da je malo više zajebancije, al to je stvar ukusa, je li, al upet ono kao kad ne možeš da se posereš, htio bi i znaš da će nastupiti gušt kad to govno konaćno pljusne al ne i d e …. ah! Pljus! Tatoooooooo…. Tako ja Nikolaidisa. Al mislim da me ne ograničava šupak već vlastita lijenost. Ili možda taština. Ili oboje ili nijedno. Al tašt sam, to znam, nije da se ponosim. Tako je oduvijek, takav sam se rodio. Ne možeš to postati, takav se rodiš i basta. Netko me sprda i ja odmah udri u crvenilo, svađanje, dokazivanje. Dugo sam zbog toga bio uvjeren da sam se rodio bez centra za humor. Još uvijek to ponekad mislim.

Razlog mojeg večerašnjeg posta sad kad je Barbi već odavno zaspala, a ovdje hauče oluja kroz gusto brezino lišće je moje oduševljenje što su ovi veseli izviđači našli gdje će održati Dugin skup među mojim prijateljima poznat kao rejnbov. To ti je ono kad se svi drže za ruke, ima i golo čeljade, pa se pjeva i podjeli hrana, a onda dok jedeš neki bradonje i super trebice natrčavaju s raznim prijedlozima za popodnevne radionice. Možeš tamo naučiti plest, kuhat, plesat, kapueru, pa čak i guzit, al to nisam probao, ne znam, strah me je. E pa moja braća i sestre s rejnbova su našli mjesto, neko izgleda fino. Dobio sam kartu od nekog ćelavog Emira koji se slikao s klincem na ramenima i ima neku furmu Green tour, ma zvuči super. Danas sam se čuo s njima, za sad mjesto nije sto posto, al velike su šanse. Za sada ću reći da je negdje kod Bihaća, pa sad se vi mislite (a i Bosanska Krupa nije daleko, što će znati cijeniti neki koji ovdje navraćaju, haj Miro…:)). E konaćno ću vidjeti Bihać, domovinu druga Baleta koji me s tolikim pjesmama uveseljavao. Kad bi mogli njega nekako doćerat do rainbowa i Jakulin i Nuru. I Panglača. Ma sve. Nevjerojatna euforija me obuzela kad sam na telefon dobio dva izviđača koji su taman kretali sređivati mjesto, tabat parking, skupljati alat, i ostalo. Veselim se ponovnom susretu s brojnom europskom familijom, veselim raspjevanim Francuzima, Talijanima, nabrijanim Njemcima, ludim Slavenima iz svih krajeva, Hare Krishna kolačićima poslije food circlea, pićićima s dređama (polu)golima nasmijanim koje te grle cijelom dužinom tijela i ti osjetiš ljubav i eros kako buja u tebi. Dosta priče, to nije za laprdat, nego otići tamo pa vidjet. Ja sam se čak ove godine zadao, i krenut ću s fotoaparatom, možda i video kamerom u stihijsko bilježenje pa možda od toga nastane izložba. A možda mi se i ne bude dalo, no, svejedno, volio bi to.