Dok sređujem animaciju za Zlatku danas sam imao još jedan brzinski posao. Riječ je o letku za Kulturu poduzetništva, seminara u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka.

Dok sam razmišljao o problemu, nametnula mi se slika ruke koja zalijeva grm (stablo?) na kojem raste novac.

Iako sam dobio inpute kako poduzetništvo nije bazirano samo na skupljanju novca, nekako se nisam mogao riješiti stabla s novcima. Malo po malo sam zamislio i tri biznismena od kojih je jedan uspješan, drugi samo što ne propadne a treći nikako da uspije. Prvotno je zamišljeno da biznismeni poziraju na grafu profita i to jedan stoji sa strane, drugi zadovoljno jaše u sredini, treći je na vrhu ali se samo rukom drži za špic i gleda u dubinu.

U jednom momentu sam shvatio da umjesto grafa ide stablo i to da je samo jedan uspio i to penjući se po ljestvama od zvjezda.

Nakon ove skice i odobrenja klijenta krenuo sam u dovršavanje ilustracije. Imao sam u glavi neke kombinacije s teksturama, ali sam ipak odabrao čisti pristup, linija i sivi tonovi. Vidjet ću kako će ispasti u tisku.

Priita Pärna nije potrebno previše predstavljati starim posjetiocima Animafesta. Već postoje poklonici koji u redovima stoje da pokupe djelić inspiracije ovog razigranog lucidnog Estonca. Sad je snage udružio sa suprugom, bivšom studenticom, i prvi put nakon deset godina završio film. Nešto o njemu sam načuo iz filma Pärnography, prikazanog na prošlom Animafestu povodom nagrade za životno djelo. Tom prilikom sam vodio i razgovor koji će izaći u biltenu Animafesta, tekst je nepotpisan, ali oni koji trebaju znati, znaju tko ga je napisao. Tom prilikom mi je rekao kako on zapravo uopće ne voli animaciju što me zaintrigiralo.

Iz ovog djela ćete vidjeti i kako mi je bio mukotrpan posao taj intervju skinuti. Iz nekog razloga na snimci se neki djelovi ponavljaju kao da ploča preskače, uopće mi nije jasno zašto se to događa. Al to je inoako samo za informaciju, kako čovjek zvuči. Intervju je u cijelosti objavljen u ovogodišnjem biltenu Animafesta. Hvala Zimi još jednom što me bacio u vatru. Zahvaljujući tome imam sad Pärnov broj u mobitelu, a vjerujem da mogu i računati na njegov savjet oko novog filma “Ljubav i prevozna sredstva” koji je sad u predprodukciji. A zašto bi uopće htio njegove savjete? E pa zbog ovoga:

Trokut

Može li se kućanica zaljubiti u patuljka koji stanuje u njenoj pećnici? Kako to izgleda kad muž ode, a patuljak zamjeni njegovo mjesto? Pogledajte u ovom remek djelu.

Doručak na travi

Kontroverzan film koji satirično oslikava svakodnevnicu Sovjetskog Saveza. Pratimo 4 lika čija se sudbina na kraju spoji na poznatoj kompoziciji. Film je dobio brojne nagrade, između ostalog glavnu nagradu na Animafestu.

Time Out (1984.)

Posebna poslastica koju sam puštao klincima na Šipanu. Tom filmu su se posebno veselili i svaki dan su tražili da ga pustim opet. Ne moram niti objašnjavati koji je to za njih bio kulturološki šok i koliko je utjecalo na njihov način razmišljanja o stvaranju filmova.

Još jednom napominjem, u kinu Movieplex je Pärnov najnoviji film pa preporučam da provjerite ima li života bez Gabrielle Ferri. Isto tako, javio mi je da sa sobom nosi kolekciju svojih filmova na novo izdanom DVD-u. Pa tko voli, nek se javi, vjerojatno na štand u kino Europi.

Od 2. do 7. lipnja odvija se 19. po redu Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu, Animafest.

ANIMAFEST ZAGREB je jedan od najstarijih svjetskih festivala animiranog filma, održava se od 1972. i po tradiciji je drugi festival animacije u Europi. Od 2005. kada je preveden u godišnje izdanje – neparnu godinu posvećuje dugometražnom filmu, a parnu kratkometražnom.

Ove godine je u velikom natjecanju deset filmova koji se prikazuju u dvoranama Movieplexa, (centar Kaptol) i kinu Europa.

Moja je preporuka svakako meni omiljeni autor Priit Pärn, autor legendarnih Karl and Merlin, Hotel E, Doručak na travi i mnogih drugih nadrealnih i nevjerojatno lucidnih crtića. Autor nam dolazi u goste i predstavlja najnoviji film, “Život bez Gabrielle Ferri“ koji je radio u suradnji sa suprugom Olgom. S autorima će biti i upriličen razgovor u Medijateci Francuske knjižnice.

Za one malo avanturističkog duha, u smislu da ima želju sjesti sam za kompjuter i proizvesti dugometražni animirani film preporučam “Sita pjeva blues” za koji je Nina Paley potpisana u mnogo funkcija, od scenarija, animacije do režije i montaže, a film je poznat i po kontroverznom stavu autorice da ne mora plaćati autorska prava za prastaru glazbu koja se koristi. Taj stav joj je prouzročio velike neprilike s divovima diskografske industrije, tako da je, primjerice, zabranjena distribucija, osim po festivalima. Imajući to u vidu, gledanje ovog filma predstavlja svojevrsnu subverziju, a i ekskluzivu.

Posebna poslastica, opet za “garažnu” produkciju crtića je film Billa Plymptona: “Idioti i anđeli“. Autor će o filmu progovoriti u majstorskoj radionici, tako da, mladi, stari, budući i sadašnji autori/ce, naćulite uši. Od ovog se lika ima što naučiti.

Pored glavnog mnogo je i popratnih programa, pa da ne nabrajam sve, isprintajte si ovu tablicu u dizajnu Damira Gamulina i moje prezimenjakinje Tine Ivezić koji su pogodili dušu Animafesta svojim oblikovanjem.

To je samo jedan mali dio, ono što je najvrjednije je upravo “festa” iz riječi festival, a kako ja zamišljam feštu, to može biti jedino mjesto gdje ljudi iz branše opušteno cirkuliraju i razmjenjuju ideje, misli, mirise, boje, ljubav, entuzijazam, iskustvo, znanje i prijateljstva. Kako mi je napisao Priit Pärn, “to je mjesto na koje idemo da vidimo kako nismo sami.” E, pa, dobro nam došli – na Animafest.

Animafest me u mnogo čemu oblikovao, razvio ljubav prema animaciji, kao i djelovao na način razmišljanja o filmovima i animaciji, pogotovo mojim vlastitima. Ono što bi volio vidjeti u bliskoj budućnosti je da se energija i koncentracija Animafesta rastegne izvan okvira tjedan dana i da gostovanja i majstorske radionice budu učestala pojava cijelu godinu, u ovom gradu koji sam sebe voli zvati centrom srednjoeuropske animacije. Volio bi isto tako da se stvori klapa koja će djelovati u Zagrebu, pričati, zafrkavati se, dijeliti iskustva vezana za animaciju, a ne da će se to svoditi na dan Asife u Tuškancu, birtije oko Zagreb filma i par hermetičnih krugova koji se međusobno ne podnose i zovu jedni druge konkurencijom. Preslabi smo da bi se rasipali, moramo razviti solidarnost i vjerovati u umjetnost, to je jedini način da opet jednog dana budemo broj jedan.

Animafest osim ljudi iz moje branše preporučam svakome tko se zasitio komercijalnih holywoodskih projekata kojima nas zasipaju da se uputi ili u kino Europa, ili Movieplex ili do Medijateke i uroni u svijet slika i mašte svjetskih velikana animacije po izboru umjetničkog direktora Krešimira Zimonića. Ja ću svakako biti tamo.

Kako me uskoro čeka puno animiranja, danas sam počeo sa svakodnevnim vježbama. Dok se sprema post Princip animacije 10: pretjerivanje, odlučio sam malo podijeliti s vama što sam napravio. Pitanje za vas, da li da stavljam ili ne ove skice ubuduće?

Zgodne face u busu, definitivno bi se trebao više baviti karikaturom

Još malo zanimljivosti iz busa, opet karikirano. Pokušavam naći karakter u slučajnim prolaznicima.

Mame u tipičnim pozama oko pješčanika.

Došao je muž sa šljake, gleda zaljubljeno u svoju rudlavu klinku, s prethodne skice.

Počeo mi je lagano ići na živce stari izgled, zato sam se odlučio za promjenu.

Promjena ima i u postovima, kako sam prestao pisati privatne priče i orijentirao sam se na stručnu tematiku, tako sam pretvorio u privatno sve one postove koji se ne tiču mojeg umjetničkog i profesionalnog djelovanja.

Komentari su još uvijek mogući, al samo uz registraciju. S obzirom da nisam dugo vidio komentare, vjerujem da ću tako svesti komentatore na uzak krug ljudi s kojima se stvarno dopisujem.

Nadam se da vam ove promjene neće biti mrske. S vremenom se na sve naviknemo. Čak i to da ne idemo više na Facebook. Da, ne idem više na Facebook. Dozlogrdilo mi. A i mnogi veliki ljudi, moji prijatelji, nemaju Facebook. I ništa im nije. Daj bože da se može i bez mobitela, pa bez Interneta. Ali to ipak ne, još sam mlad za bijeg u hippie komunu.

Post o 12. principu animacije, dopadljivost (appeal) je objavljen.

Uživajte!

Za minutu animiranog filma potrebno osmisliti od 600 do 2000 slika kako bi likovi pred nama živjeli. Crteži, kompjuterski generirane slike ili fotografije, da bi proizvele iluziju života, obično nastaju kao rezultat osnovnih principa karakter animacije. Te principe su postavili Disneyevi animatori još tridesetih godina 20. st. Pogodite što? Većina ih je primjenjiva još i danas. U eri računalne grafike, sofisticiranih programa, naučili smo se oslanjati na automatizaciju i učenje aplikacija. Mnogi su od nas zaboravili da iza kvalitetnog rada stoji mehanizam koji je razrađen na papiru olovkom, gumicom i drugim tradicionalnim alatima, a prije svega dobrim starim ljudskim mozgom.

Nekad davno za animirani film nije bilo pravila. Animatori su učili u hodu, eksperimentirali i bili manje ili više uspješni u tome što se radi.

Iako je Winsor McCay postavio neke standarde sa svojim prvim animiranim filmom Gertie the Dinosaur, još je dugo trebalo da animacija dosegne sofisticiranost i temeljitost koju je autor postigao već u tom klasiku iz 1914.

Tek je Walt Disney tridesetih godina prošlog stoljeća u svojem novoosnovanom studiju poticao atmosferu i financirao razvoj medija animacije gdje se približio kvaliteti koju je petnaestak godina prije imao McCay. Animatori u Disneyevom studiju tijekom rada su razvili nove termine i počelo se govoriti o osnovnim principima animacije.

U knjizi Olie Johnsona i Frank Thomasa, The Illusion of Life, popisani su principi kojih ima točno 12. Kako ne znam je li se netko uhvatio prevođenja ovih principa, možda su ovo pionirski pokušaji, al zato ću se poslužiti knjigom koja je mene uvela u animaciju još davne ’86. kad sam je dobio za rođendan. Riječ je o knjizi Borivoja Dovnikovića Borde, Škola crtanog filma. Radeći u Zagreb filmu primijetio sam dosta termina i principa koji se koriste, a Bordo ih je naveo u svojoj knjizi, tako da ću ovdje sprovesti svojevrsni eksperiment – usporedbu između Zagrebačke škole crtanog filma i Disneyeve animacije iz ugla osnovnih principa.

Za potrebu toga navodim 12 principa koje su u Disneyevim studijima koristili tridesetih godina, u slobodnom prijevodu. Neke od termina ću uzeti iz Bordine knjige Škola crtanog filma, s obzirom da adekvatnog prijevoda ne postoji.

1. Gnječenje i rastezanje (Squash and stretch) – u Zagrebu se priča o čuvanju mase
2. Stvaranje predosjećaja (anticipacija)
3. Uprizorenje (staging)
4. Ravno u glavu (kvadrat po kvadrat) i od poze do poze
5. Zaostajanje i preklapanje pokreta
6. Ubrzavanje i usporavanje
7. Lukovi
8. Sekundarna radnja
9. Osjećaj za ritam i vrijeme (tajming)
10. Pretjerivanje
11. Plastičan crtež
12. Dopadljivost

Principi koji se ovdje nabrajaju su vjerojatno totalno nejasni slučajnom prolazniku koji ovdje povremeno navrati, tako da ću u sljedećih nekoliko tjedana proći princip po princip, a ako budem došao do adekvatnih primjera iz Zagrebačke škole, probat ću potražiti osnovne principe animacije u domaćim uradcima, ili još bolje, nedostatak istih.

Kasnije ću o tome više, ali samo da spomenem, budući da upravo listam Bordinu knjigu, od 12 principa spominje se “9. Tajming” i “6. Ubrzavanje i usporavanje”. Pored toga objašnjava se pristup animiranju od poze do poze, (pola 4. principa) samo to Bordo zove ekstremi. Ok, banalno rečeno, od 12 principa u Bordinoj knjizi su 2 i po, a 9 i po su prisutni u radovima, samo u kojoj mjeri, to ćemo još vidjeti. Da se odmah ogradim od pogrešne interpretacije, volim Bordinu knjigu, više od svega što sam o animaciji pročitao. Em je idealna za početnike, em je savršeno jasna i kreće iz direktnog autorovog iskustva koji je svoj zanat pekao u Zagrebu.

Molim, ako netko od čitateljstva ima neka pitanja, komentare, uvrede ili hvale da se ne ustručava. Nemojte mi se skrivati pa da poslije čujem, sramežljivo, ej, čitamo tvoj blog, hihihi…

Čitamo se i animiramo, uskoro!

Kako ste proveli prvi dan nove godine? Kažu da je to znakovito za ostatak godine, pogotovo to kažu za trenutak koji je netom nakon ponoći. Kako ste se osjećali u taj trenutak?

Ja sam brinuo za Matiju. Bolio ga je zub, dali smo mu lijek nešto prije ponoći i čekali da proradi, on je to pratio suzama. Znam da je sklon pretjerivanju, ovaj put je stvarno izgledalo da ga boli. Urlao je zagrnut dekicom a Buga ga je u čudu gledala. U sobi su sjedile zabrinuta Barbara, suosjećajna Iva koja je ljuljuškala bebu Huga, Kiki i ja smo dopuzali iz kuhinje gdje smo na novogodišnju noć raspravljali – kako raspetljati zamršenu situaciju u Attacku.

Dan poslije smo se jedva probudili, Barbara i Matija u jednom krevetu, ja u drugom. Sanjao sam Lenu. I Plitvice. Shvatio sam da moram otići tamo. Više je razloga, mahom metafizičkih. Naprosto, osjećam da to moram, fizički tamo doći, vidjeti malu Skasku, prošetati Plitvicama na kojima sam zadnji put bio 2001. Preko sedam godina je prošlo, pa sam se zapitao, što sam ja u tih sedam godina postao. Razmišljao sam i o tome mogu li neke od, recimo loših stvari promijeniti. Pa idemo redom.

1. Premalo se uključujem u obitelj

Isti je problem bio i dok sam hodao s Lenom. Let’s face it: ja sam razmažena lijena budala. Ili još konkretnije, kad god mogu, pokušavam se izvući od svih poslova koji nisu neki uzvišeni oblik “umjetnosti”, filozofiranja, kopanja po nekim neshvatljivim informacijama, a nakon svega, suviše često mi se događa da zaspem uz televiziju, neki glupi film koji mi ništa ne znači, ali ipak, moram, gledam dok ne crknem. Sjećam se i dan danas žestoke svađe koju sam imao s Leninom tetom, detalji neka ostanu među nama.

Od ove godine bi mogao promijeniti točno to. Više energije uložiti u našu malu zajednicu. Barbarini signali postali su više nego očiti, a što je najsmješnije, to uopće nije teško. Samo se trebam zapitati – što danas mogu napraviti po pitanju obitelji. Možda se i sistematizirati. Pa imati mind mapu na zidu koja se zove ljubavno gnijezdo, misleći pri tom na svoje najmilije i nacrtati grane mojeg (mogućeg) doprinosa. Kaže Toni Buzan da se tako vizualizirani ciljevi ostvaruju sami od sebe. Ne znam. Vidjet ćemo.

2. Živim neuredno

To se može sagledati iz više nivoa. Jedan je svakako higijena. Nije da se ne perem. Ali bi trebao češće, naprosto, to je ritual, meditacija. To treba shvatiti ko čišćenje duše i zbrkanih misli – moje su prečesto zbrkane. To treba i shvatiti održavanjem radnog/životnog prostora, pospremanjem, sortiranjem, stalnim malim preinakama. Mislim da ne postoji savršen red, ali svakako postoji ideal savršenog reda i krajnje je vrijeme da mu se počnem približavati.

Opet jedna Mind mapa, “Savršeni red” s granama od svih psihofizičkih aspekta reda odnosno nereda. Mislim da će mi uredniji život pomoći kod drugih neugodnih istina. Vjerujem da će se to na globalnom nivou osjetiti i kako će i moji bliži automatski postati bolji.

3. Nemam posla

Ova je gadna. Iako sam, realno, radio od 2001. a bio stalno zaposlen od 2003. ja na 1. 1. 2009. nemam posla. Kažu – u tome nema nikakve sramote. Kako sam ostao bez posla krajem 2008.? Pa – ja sam sklon reći, ne mojom krivicom. Ali to je pogrešno. Itekako sam kriv. Sjećate se posta Otkaz? Ne? Pa mogu si misliti, nitko ne čita ove moje žvrljarije – osim mene. Možda tako i treba. Pa. Bože moj. To je smisao ovog mojeg bloga. Nije li? Jednostavno – prevario sam se. Loša odluka. Odgovoran sam za nastalo s(r)tanje. Neću sad ulaziti u to kako to nije bio posao za mene. Neću sad niti po Dizajneru iz priče otkaz koji me, de facto, zajebo. Sâm sam se usosio- gadno. Već mjesecima ne radim. Bezuspješno tražim posao. Nitko mi ga ne želi dati. Svatko ima neke svoje, vrlo opravdane isprike.

Ne želim se dati ogorčenju. Imam na lageru toliko projekata koji bi, kad bih samo to radio, u potpunosti ispunili cijeli radni dan, od 9 – 5, i da mi još jedva ostane vremena za gore spomenuta prva dva rješenja neugodne istine. No, financijska slika je loša. Ti projekti ne nose novac. Svaki mjesec banka sjeda na račun svojim potraživanjima koja nisu mala. Dakle, potrebno je čim prije realizirati neke isplative projekte. Čim prije – znači odmah, jer inače, za koji mjesec nemam više ni stan. To bi bilo savršen početak godine, banka oduzima stan. E pa, neće ići.

Mind mapa s centralnom idejom financijske neovisnosti. Neki bi to nazvali biznis plan. Imam nekoliko ideja, ali će na kraju to biti zbir svih ideja. Kriza je, e pa šta je, ne boji se tko je zdrav. Ja se osjećam zdravo – kažu da je to najvažnije. Za ostalo ćemo dobro zasukati rukave.

4. Nemam ni jedan svoj animirani film

Istina, nemam. Kamov bi se teško mogao nazvati mojim, film je nastao na projektu Magde Dulčić, a radio sam ga u suradnji s više autrica/autora i ne može se reći da je moj. To je više – stilska vježba. Imam i onu nesretnu špicu Sajam knjige u Istri. To nije film. A i ideja nije moja. Od Mauricia Ferlina je. Iako, kažu, ne treba se time zamarati. Važno je znati dobro napraviti svoj dio – režirati. Tako će biti s Anom Kolegom i adaptacijom njene izložbe – “Ljubav i prevozna sredstva”. Adaptacija se zove “Pokraj mene” i radi se na tom filmu već neko vrijeme. Ana je glavna crtačica, dakle, dizajnerica, a ja sam autor scenarija redatelj i animator. Za autora glazbe je veliko iznenađenje, ne želim ga pokvariti tako da to objavim, a čovjek na kraju odustane. Ako je ikad bio pogodan trenutak za realiziranje karijere animatora, to je sad kad je Zimonić preuzeo kormilo Zagreb filma. Među nama postoji višegodišnja suradnja i veliko povjerenje. To se u našem pozerskom Zagrebu teško steče. Zato sam krenuo u megalomansko gomilanje ideja za filmove, ne samo mojih. Pecam po idejama sa svih strana, mladi i stari scenaristi, scenaristice. Sve koje znam da imaju zanimljivi materijal za animirani film. Pripremam se na sljedeći veliki korak. Da odradim sam sve, i dizajn i priču i režiju, to je ono pravo.

Novogodišnji zaključak – odluka?

Da zaključim, nanizao sam tu neke glavne probleme, nisam siguran jesam li nabrojao i pola svojeg nezadovoljstva sa sobom. Odlazim za Plitvice s Matijom. Nadam se da ću uspjeti ostvariti svoje ciljeve, sigurno je da ću neke od njih putem morati žrtvovati, nadam se samo da to neće biti animacija. Jer od ove godine mi je dosta žrtvovanja animacije. Ipak je to moja prva ljubav. I koliko god, realno, prihvaćam da su prva tri problema važna za normalno funkcioniranje svega u životu, ne ispravim li četvrtu neugodnu istinu, mogao bi se pretvoriti u frustriranog idiota, a tako ću uništiti sve nade i za prva tri koraka. Poželite mi sreću, ako možete, hoćete, uključite se aktivno ako vas to zanima. Jedna od stvari koju sam si osobno obećao je da ću češće navraćati ovdje. Pa se vidimo.

Već smo to vidjeli u povijesti. Jednom je političar alarmirao mase i dobio izbore te se proglasio carem i u ime carstva pokrenuo najužasnije zločine u povijesti čovječanstva. Ne treba biti doktor nauka da se shvati da govorim o Hitleru i njegovoj stranci Nacional socijalista koji su uslijed teške ekonomske krize tridesetih motivirali narod koji je opljačkan i napaćen da ga izabere. Dapače, vrlo su efikasno motivirali taj isti narod da povjeruje kako su ih opljačkali upravo Židovi.

Trenutno je teška ekonomska kriza, kod nas se događaju nerazjašnjena ubojstva i povjerenje prema policiji i funkcioniranju sistema ozbiljno je narušeno. Oduzmi financije, oduzmi sigurnost, trenutak je idealan za pokretanje masa. Pitam se, samo, kojih masa? I s kojim političkim predznakom? Ne može se raditi politički aktivizam bez političkog predznaka, to je činjenica koju je lako provjeriti u bližoj i daljoj povijesti. Dok preko bare Barrack Obama poručuje da vjerujemo u nadu, kod nas se sprema prosvjed Naroda (da, primijetili ste, narod je velikim slovom) s malo drugačijim predznakom.

Sam nisam uočio problem, niti me previše zanimao, dok nisam počeo pažljivije čitati materijale kojima se prosvjed oglašava.

Neugodno me iznenadilo nekoliko detalja na koje su me, u glavnom, upozorili prijatelji.

1. Nisu postavljeni jasni ciljevi prosvjeda. Ako se borimo protiv svega, jel to znači i borba protiv antifašizma? Je li to i borba protiv Haškoga suda? Je li to borba protiv pridruživanja Europskoj uniji? To nigdje nije eksplicitno naznačeno, ali površnom promatraču će biti jasno da to može i dotle dovesti. Da se razumijemo, s više od pola zahtjeva se načelno slaže i vlada i mjere koje donosi ispunjavaju neke od tih zahtjeva. Ja nisam za Sanadera, niti ću ikad biti. Ali sam i za realne ciljeve, a ne nabrajanje načelnih koristi koje ne služe ničemu do li zapaljivanju masa.
2. Problematičan je stav ‘Danas Ivo, sutra Zoran. Svi su isti’. Pa HDZ=SDP. To znači da treba rušiti državu i ustavni poredak? I šta onda? Vojna hunta možda? Ili monarhija? Ili diktatura? Ili se organizatori prosvjeda nadaju stvaranju izbornog tijela za svoje kandidature? Rezultat: destabilizacija svih, pa i pozitivnih ciljeva koji su se ipak donekle ostvarili, udaljavanje od Europe (čitaj, jačanje tajkunizacije), negativna slika Hrvatske u svjetskim medijima, itd.
3. Problematično je često zazivanje Hrvata, dragi moji Hrvati i slično. Moraju li se onda nehrvati osjećati nelagodno?
4. Problematično je citiranje Brune Bušića, koji je poginuo od Jugoslavenskih vlasti, ali stvarno nema veze s ovim što se danas događa.
5. Problematično je pojavljivanje heroja a ne zločinca Ante Gotovine u spotu (istina, neslužbenom)
6. Problematično je spominjanje ratovanja kao da se ratovalo za bolje sutra, a zapravo svi znaju da se branilo od agresije JNA i srpskih terorista. Malo tko je išao ginuti za bolje sutra.
7. Problematično je korištenje Vukovara za prosvjed protiv države. Što o tome misle Vukovarci?
8. Problem je što je sve vrlo neslužbeno i što podsjeća na rulju a takvoj rulji moguće je prodati svaku desničarsku spiku i to proglašavati slobodom govora.

Di je u cijeloj priči poziv na akciju? Izaći na prosvjede, ok. I? Što onda? Bojim se i pomisliti.

U ovom tekstu se ne bavim činjenicom da se tzv. banda lopovska obogatila na svom narodu. To je već dobro poznato svakom pismenom građaninu i svima koji prate vijesti i politiku je jasno da je tajkunima odzvonilo ulaskom u Europu. Primjera za to ima mnogo, od recentnog ukidanja financijskog paketa Bugarskoj do službenih izvješća Europske komisije o RH sa snažnim naglaskom na korupciju. Ne mislim se baviti time, to što se događa je dio Europskih tokova i to nema veze niti sa Sanaderom niti s trenutnom krizom.

Bavim se samo ovim glasnim razmišljanjem: Kriza je idealan poligon za bujanje Nacional-socializma. Hoćemo li dozvoliti da do njega dođe?

Dakle, Andy Kaufman je bio likčina. Ukratko, radi se o komičaru. Opširnije, radi se o najluđem komičaru koji je hodao zemljom, barem otkad je masovnih medija, pa danas postoji zapis/dokaz o tim remek djelima ljudske zajebancije na pozornici. On nije bio samo komičar, bio je i konceptualni umjetnik, provokator, eksperimentator, i shvaćao je svijet show businessa kao veliki vlastiti laboratorij ljudske gluposti i humora. Ono što je radio ako se želite diviti Jimu Carreyu možete pogledati u filmu majstora ekranizacija biografija Milosa Formana, “Čovjek na mjesecu”. Nisam pogledao rečeni film, iako me Boro nagovarao, ali sam se zato razmilio po YouTube-u i našao fenomenalnog materijala. Od njegovih nastupa najdalje u ludosti i zajebanciji otišao je show koji je održan u Carnegie Hall-u, NYC gdje je cijelu publiku na kraju potrpao u 20-ak autobusa i odveo na kekse i mlijeko. Zato se taj show u žargonu zove “Milk and Cookies Show.” Hvala ovom manihaku koji je marljivo to kodirao i prebacivao na YouTube, a vama evo, na dar ova playlista koju sam na veliko zadovoljstvo otkrio.

Audio verzija! Podloga: Jessica Lurie, Dreamsville

Mora da sam ovisnik. Uključio sam se na Fejsbuk, imam profil niti mjesec dana, a već preko 50 prijatelja. „Prijatelja?” Hm, ne, to nisu nepoznati ljudi. Ima tu stvarno svega. Od pravih prijatelja, do usputnih poznanika, do ljudi s kojima se znam slučajno, ili ne znam uopće, ali sam ih ipak vidio, pričao s njima, flertovao ili čak i gore od toga. Povezuju nas razne situacije, uspomene u kojima sam se nalazio proteklih dvadesetak godina. Zar je toliko?

Seminari,radionice

Imao sam sreću, ambicioznog starog, nazovite to kako hoćete da sam hodao po raznim radionicama. Bilo je tu nekoliko škola za nadarenu djecu u koje sam hodao od osnovnoe škole, a saznao sam za njih između ostalog jer mi je stari kao psiholog u profesionalnoj orijentaciji bio doticaju s njima. Primjerice, „Listopad u Novalji”, „Novigradsko proljeće” (koje je stari i pokrenuo), „Lošinjska škola govorništva”, itd. Tu se formirala većina mojih poznanstava koja su nadilazila ona iz škole ili susjedstva. Tjedan dana u hotelu s gomilom nadarenih vršnjaka stvara određen stupanj sigurnosti i neraskidive povezanosti. Bio sam presretan kad su se neki od njih, mnogi, pojavili među korisnicima FaceBook-a.

Nakon godina apstinencije u 2004. sam pohađao Motovunsku filmsku školu. Nezaboravno iskustvo, gdje se također razvila neka bliskost, a pola tih ljudi sam pogubio adrese, nekako glupo, bez veze. Sad su tu, koče se na mome profilu, imenom i prezimenom.

Srednja škola – Pula.

Tu ima zanimljivih pojedinki i pojedinaca, posebno jer se radi o djelu života gdje sam otkrivao alternativu, rock’n'roll, kazalište. Iako sam s nekima od tih ljudi u recimo, redovnom kontaktu, lijepo ih je imati ovako na jednom mjestu. Čak i neki ljudi kojima sam izgubio svaki trag, ali sam preko nekog trećeg doznao da imaju ovdje profil i tako ih dodao na listu prijatelja. Dobra im je politika, tako barem načelno izgleda, dodavanja prijatelja na FaceBook-u. Sučelje sugerira da bi zbilja trebao poznavati tu osobu koju dodaješ. Čak u jednom izborniku, ukoliko označite da osobu ne poznajete, FaceBook postavlja pitanje: „A zašto ga/ju onda dodajete na listu prijatelja?”

Studentsko doba

Od kolijevke pa do groba, najljepše je vinsko doba… Doba studiranja uključivalo je angažman u Attacku, oko Faki-ja, oko stripova, oko puno fešti po raznim birtijama i festivalima. Tu se toga nakupilo, stvarno svega. Svi ti ljudi su mi zbilja posebni i dragi. Toliko ih je da nema mjesta za njih, pogotovo sada kad recimo ovaj tekst pišem dok mi žena spava, a drma je temperatura, ja pazim s jednim okom na Matiju da ne razvali cijelu kuću dok gleda Izbavitelje. Kad bi se ja sa svima njima družio? Zato sam ih dodao na listu, tako da vidim gdje su, kako su. Ako već imaju tu profil, bit će da s razlogom povremeno provjeravaju što se tu događa. Možda s istim razlogom kao i ja, žele biti povezani, osjećati se dio neke veće ekipe.

Ima tu, naravno, i nekoliko zanimljivih lica s fakulteta. U prosjeku, međutim, njih je najmanje. To je zanimljivo. Mora da nisam bio baš popularan među studentima Akademije. I bolje je tako, ako se mene pita. Ionako nas tamo uče da budemo – individualci. A ja, kao patološki ovisnik o timskom radu tako nalazim svoje timove drugdje. Van Akademije.

Ima tu i starih simpatija. Nerasčišćenih razmirica. Novih jedva uspostavljenih poznanstava. Ali zbroji sve i oduzmi, to se svodi na pedesetak osoba, a to nije sve, naime, ima ih još dosta koje nisam našao na Fejsbuku. Ali nek se sami zakače. Pa da budemo svi jedna velika sretna obitelj internetskih ovisnika. Dok ne odemo u materinu. Ja sam blizu tog trenutka.